"Mama, jako sam gladna!", umilni glasić budi me iz sna...

Hitro kombiniram u mislima; zobene pahuljice sam kupila, za mlijeko nisam sigurna, dakle ništa. Posljedično, ništa ni od griza, ni od muesli, ni od cornflakesa.

Kruh i maslac je superzvijezda doručka moje trogodišnjakinje, ali kruh je jučer navečer smazan, pojeden, namazan, preklopljen u sendvič, kako to već u životu ide... Imamo li krekera? Čaja? Meda? Ima li čega? Ima li koga tko se može nositi s prehrambenim potrebama naše obitelji?
Suprug je privremeno u drugom gradu i moja neorganizirana priroda sklona sanjarenju i nimalo praktična, odupire se mobilizaciji.
Tako ja zurim u pola krafne, jedno jaje, med i parmezan i nikako ne uspijevam s postojećim sastojcima složiti pristojan jutarnji meni.

Na bose noge obuvam tople čizme, pidžama je ionako trenirkastog izgleda, kapa je već na glavi, povodac za psa s pripadajućim psom mi je u ruci...trk u dućan. Miljenica kći, za to se vrijeme prihvaća grickanja čokoladice u obliku medvjedića. Trčim. Vežem psa za razbijenu kantu za smeće, ispričavajući se da se vraćam brzo.
Nekako mi se čini da se u trgovini ne prodaje hrana već ambalaža. Toliko papirića, staniola, dodataka, emulgatora, kutija, plastike... Pokušavam ne razmišljati o tome, inače sam faca sa placa i trudim se oko prehrane svoje obitelji, prijatelja, a i šire.
Tri vrećice su pune, kartica provučena. Onako natrpana na putu kući, uživam biti savjesni građanin i skupljam "znatevećšto" za svojim psom.

Na stolu je učas bogat doručak, po izboru svega ima. Mlijeka pravog, posnog, sojinog. Sira isto takvog, i narezaka, i pekmeza, pahuljica, voća...

Hmm, uskoro će i vrijeme za ručak. Za ručak ništa nisam kupila. Znači, opet u potragu. Pa večera... Pa Krležina "Leda" u kazalištu navečer. Igram Klaru. Baš nespojivo. Ali to je valjda ono kad kažu da se život vrti u krug.