Četiri je ujutro. Ispali su mi čepići za uši i čujem kako pas ritmično i nepokolebljivo hrče. Prolazim hodnikom i u zrcalu vidim jednu raščupanu spodobu u zelenoj spavaćici s motivom veselog čajnika, okruženog još veselijim šaličicama koje poskakuju od ničim izazvane radosti po svojim tanjurićima.
Ne prepoznajem tu zbunjenu spodobu koja djeluje potreseno i stisnuto kao da je upravo umakla nekoj velikoj kataklizmi... Ustuknem, shvativši - spodoba, to sam ja.

Slijedi jednosatno prevrtanje po krevetu, u navali nemogućih misli punih tjeskobe i strepnje.
Neobično je to. Inače sam veseljak. Držim da me je po danu ugodno sresti. I volim sresti samu sebe po danu. Noć je već druga priča. Često su me novinari nakon predstave "Prolazi sve", koja tematizira starost, znali upitati plašim li se iste.
Plašim li se starosti? Pronašla sam točan odgovor, nakon kraćeg promišljanja. Starosti se plašim noću, danju ne.

Obožavam spavati, sanjati, sanjariti, ušuškavati se... Kako sam onda postala takav isprekidani spavač? Tko me budi?
Mirne su noći u mirnom kvartu, čepiće za uši imam, masku za spavanje isto, yogi tea za dobar san popijen je, djeca se više ne bude noću kao nekada... Je li moguće da moje tijelo pati od izvjesnog nespavačkog ptsp-a, zbog godina isprekidanog sna?
To mi se čini jedino logično objašnjenje, koliko god poražavajuće zvučalo.

Onaj osjećaj kad kroz rem fazu sna začujemo "Mamaaaa", ili češće neartikulirani krik dječji, od kojeg osjetimo kako nam rastu sijede i kako nam je srce zastalo. One dječje noćne strave prošle su, hvala Bogu, a moja noćna strava pokucala je na vrata i čeka da ju se primjeti, da ju se digne iz krevetića, ljuljuška i pjeva omiljena joj uspavanka..., a ja se ne mogu sjetiti koja li joj je uspavanka najdraža, teksta se ne mogu sjetiti, ni melodije...zasad.

I tako pažljivije pogledam tu raščupanku koja me svako malo okrzne pogledom u hodničkom zrcalu. Smiješna mi je, tako predana svom noćnom izbezumu.
Prenuta iz sna, gladim psa, provjerim i dvonožne spavače. Mirno dišu. U stablu božikovine pred kućom, zajednica kosova miruje, ne čuje se ni šušanj. Svjetlost zvijezda sipi sa visina... - otprilike tako kaže naš veliki pjesnik.
Šćućurim se, šapćem tiho psiću, cmokćem joj ne bi li prestala hrkati. Zaspim. Ne bojim se starenja. Kad spavam, uvijek sam djevojčica.