Gotova je školaaaa!!! Stiže nam nepregledno, dugo ljeto.

Kolikogod se gradim odraslom, oduševljena sam i drhtim od sreće. Ovaj lipanjski miris podsjeća me na moje davne, posljednje dane škole prije ljetnih praznika. Obožavala sam školu, i danas sam sklona učenju, da ne kažem štrebanju. I danas svakodnevno učim tekstove, pamtim različita imena kojima me kolege na sceni zovu (momentalno to su Klara, Vjera, Fjokla, Pulherija, Franja, kneginja Thunder Ten Tronck i Kate, Jelena, Lahorka i još jedna Jelena...), pamtim imena kojima zovem kolege...
Sklona sam knjigama svih vrsta i fela, pa tako i školskim. Običavala sam pročitati cijelu čitanku još u kolovozu, voljela sam omatati nove, mirisne knjige u njihove nove, mirisne uveze.
Rječju, prava štreberica.

Uz sjećanja na ljeto vežem još jednu veliku strast: stripovi. Takozvani romani. Šund crtani romani. Božanstveni. Istina, i oni su od nas djevojčica tražili da se uživimo u uloge pustolova, trapera, komandanta, konjanika i junaka. Rijetke su tada bile pustolovke, traperice, komandantkinje, konjanice i junakinje. Iskreno, osim Pipi Duge Čarape, ne zvoni mi u snažnom sjećanju niti jedna. A Pipi ionako pripada svijetu književnosti, a ne svijetu kioska. Tek kasnije sam se zainteresirala za Red Soniu i milu Modesty.

Uvijek su mi, u filmovima i u stripovima, nedostajale cure. Do bola. Taj svijet pun muškaraca, koji jedan drugog lupaju kundakom po glavi uz riječi poput; TUP, TRES, KRC, CANGR... bio mi je nedostatan. U srcu sam se stalno pitala gdje li je ostala polovica čovječanstva, u kojem stripu obitavaju..., a ponajviše me je brinulo kako ti naši vrli junaci izdržavaju bez ljubavi? Nježnog prijateljstva? Razgovora? Kako im ne dosadi to vječno mlataranje po glavama?

Istina, ljubav mog tadašnjeg života, komandant Mark, imao je (još uvijek ima, vidim po kioscima, veza im je stabilna) djevojku Betty.
I mali rendžer imao je plavušicu s kikicama. Ali one su više bile neka prizgodna smetala koje su naše junake dovodile u nezgodne situacije gdje bi se oni trebali crveniti i zbunili bi se kao da su sreli zmiju koja govori i pleše can-can u škotskoj narodnoj nošnji.
Razočaravajuće. Zagor je samac, Teks Viler i Blek Stena isto.. Alan Ford je malo popravio prosjek, ali uvijek bi zašeprtljao na putu do ostvarenja ljubavnih snova...

Opet, osjećaj blaženstva kad odeš na obližnji kiosk po žvake i stripove i u hladu na dekici ležiš s bratom, žvačete žvake i smijete se strip–štosevima, a ljeto je tek počelo...božanstveno!!!!

Jelenskih mi rogova, tristo mu bubnjeva Darkvuda, boženstveno!