Puni smo želja, baš kao šipak pun koštica... želimo sebi i drugima sve najbolje, sve naj-naj, sve što si sami želimo, želimo ugodan dan, ugodan ostatak dana, ugodan vikend...

Želimo otputovati u Beč, u Indiju, obići Toscanu, upoznati Helsinki, želimo provjeriti što rade ptice i vodozemci Lonjskog polja... i jahati na magarcima želimo...

Želimo uživati s djecom u parkovima, kazalištima, šumama, sanjkalištima, u moru plivajući, po moru ploveći...

Želimo znanje, učenje, napredovanje, i sebi, i njima... puno knjiga želimo, pjesmica, slikovnica, tekstova, predstava.

Željela bih da provodimo svoje vrijeme kreativno, da se igramo, slikamo, trčkaramo, penjemo se i spuštamo, letimo, vrtimo se, smijemo.

Želim kuhati divnu klopu prijateljima i obitelji, želim da mi se dive kako sam vješta, vesela i kako sam stabilna na visokim petama!

(jako želim nove motorističke čizme, svoje sam darovala prijateljici, bile su mi dva broja veće, svejedno ih nekoć kupih i ne nosih jer izgledah kao klaun)

Jako bih voljela jahati konje, a dječica da jašu konjiće, bez sedla, šumom...

Želim da sva bića budu sretna, da sva bića budu blažena, da sva bića žive u miru...

Želim biti svjesna svakog trenutka, svjesna te silne ljubavi koja blago vrti ovaj naš svijet.

A opet, kad uronim u sebe, osjećam kako tiho ali uporno titra snažna, snažna želja, samo nikako da je prepoznam, da je čujem i razumijem... ona se javlja, mene nema, nisam tu da je čujem.

U svojoj blagosti, dopre napokon do mene, i čujem je, kroz drhtaje vlastite nevjerice...želim tišinu. Sporoću. Polaganost. Želim imati vremena.

Sjećate li se onih famoznih bakinih vekerica? Sjećanje:

Pada snijeg. Spavam. Kroz san čujem moju baku Matildu kako oblači spavaćicu, dugo navija zelenu vekericu, mrmlja molitve i pokriva se perinom... snivamo, a metronom naše vekerice glasno otkucava vrijeme koje sporo, sporo prolazi.