Neprimjetno je ušao baukač u život naše obitelji.
Nije se po običaju skrio u ormar i vrebao iza one šarene veste koja visi na trećoj vješalici i nisam je nosila ni ove zime, nije mu dlakava crna šapa virila ispod kreveta niti je pred svitanje proizvodio čudne zvukove nalik škrgutu zubi i rondanju lancima po tavanskom podu.

On se uvukao krajem školske godine, ganjanjem ocjena, virozama, registracijom automobila, krajem sezone u kazalištu... Uvukao se neprimjetno kroz naizgled najnormalnije stvari u životu, a onda se probudiš stisnuta grla, uzdrhtiš pred popisom obaveza u rokovniku i pomisliš; kad bi dan trajao 48 sati - ne stižem sve ovo obaviti.
E, to je baukačeva taktika, kroz koju viče BUUUUUU i smije nam se u lice, blijedo i zabrinuto.

Kad sam locirala našeg ovoproljetnog baukača, odlučila sam ne predati se bez borbe. Moj je potez bio intuitivan. Prvo sam kupila autobusne karte (sram me priznati ali ne vozim auto, samo bicikl), zatim jedan dobar vodič po gradu, spakirala torbu i zamolila sinovljevu razrednicu - o,hvala joj - da ga pusti iz škole jedan dan kad nema testova, i - eto nas! Na putu za Beč!

Klopali smo kod Vijetnamaca, šetali ulicama, puno pričali, fotkali se i smijali, secesijsku zgradu razgledali i paviljon leptira, gdje su nam ogromni, tirkizni leptiri prelijetali kraj glava i zatim sklapajući krila mirno jeli jabuke, zaspali smo na travi u Burggartenu pod jednim dragim drvetom kao u bajci. Onda nam je baš legao štrudl od jabuka sa šlagom i sladoledom. U kući glazbe (divna li mjesta), dirigirali smo Bečkom filharmonijom! I Prater smo obišli. A sutradan smo otišli u zoološki vrt, najstariji u Europi i vidjeli i koale i mravojede i orangutane...i pojeli bečke šnicle. Predvečer smo na povratku skupljali dojmove, sretni.

Eto, tako se tjera baukač.

P.S. Nismo bankrotirali.