Šuštali su koraci kroz duboki snijeg. Šuma je blistala, bjelina je svjetlila, kroz netaknut snijeg koračalo se tiho.

Noć je bila. Spavali su zimski san maleni i veliki krznaši, ptičice su se skrile u krošnje, umotane u bijele, meke, snježne šalove i kape. Mudra sova stražarila je na grani. Otvorila jedno oko - tko to ide?
O, to je neki medvjedić... Što radi u ovo doba godine ovdje? Zašto ne spava? Kunja? Drijema?
Ne, to nije medvjed, to je stvor ljudski... Slijedit ću ga...

Koraci su nastavili svojim šuškavim ritmom. Mama kos promatrala je sniježnog hodača kroz granu božikovine. Što traži ovaj hodač? Oh, pa on pjeva! Poznajem tu pjesmu, sjeti se mama kos, često je pjevam svojim kosićima. To je pjesma o djetešcu koje se rodilo u običnoj štalici, dahom ga svojim grijahu oslek i volek! Mi životinje odmah smo ga zavoljele, odmah...
Kamo će ovo stvorenje? Slijedit ću ga...

Stvorenje, a to bijaše stvorenjka, nastavila je hodati i pjevušiti. Došla je do čarobnog stabla, svog prekrivenog snijegom. Stablo je bilo okićeno mnoštvom prekrasnih, svjetlucavih i zlatnih kuglica.
Te kuglice bijahu zlatni orasi!

Koraci su utihnuli. Stvorenje je stalo. I dalje je pjevušilo pjesmicu o novorođenom djetešcu položenom u zipku, u štalici, sve na slamici.

Stvorenje je uzelo zlatni orah s visoke grane. Pažljivo ga je otvorilo. U orahovoj zlatnoj ljusci, na pahuljastoj perinici, spavalo je djetešce. Rumeno, prekrasno. Tiho je i spokojno disalo, primjetile su sova i mama kos.

To djetešce, mila kćeri, bila si ti. Ruka koja je zlatni orah otvarala, bila je moja. A sada, spavaj milo djetešce, buj buj buj.