danas se spremamo za školicu, olovke su našiljene, knjigice mirišu, svaka stvarčica ima svoj pretinac, a torba je očaravajuća i još je na kotačiće... Iskaznica za školsku knjižnicu je spremna, i ti si još koji centimetar narasla da lakše dosegneš knjige na višim policama. Tu su već i prijatelji koji su se kao i ti, toliko protegnuli preko ljeta da ih u prvi tren možda nećeš ni prepoznati...

Već ste drugi razred, računate, pišete i čitate... prvašići su na prvom katu, a vi na drugom jer ste veći, viši i već domaći u školici...
U istu tu školicu išla sam i ja, pahuljice. Možda sam čak sjedila u istom redu kao i ti. U tvojoj učionici sam zasigurno boravila, dobro se sjećam... gledala sam kroz prozor iste jablanove i trešnjevačke grlice.

Ljepotice moja, sad već ideš sama u školu, sama se brineš o svojim zadaćama, a meni je u srcu posve živo sjećanje kad si bila posve pahuljasta, s prozirnim mekim ručicama, kad si bila zrnce beskrajne ljubavi koje nije znalo ništa, a znalo je sve.
I ne mogu prestati biti zadivljena gledajući vas, pahuljaste mališane, kako rastete...

I tvoj brat, moj sin, napunio je 18. Kakav osjećaj! Tko ne proba, ne može znati...