Biti roditelj traži čelične živce, to znaju svi. Situacije se mijenjaju iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu. Biti roditelj, znači imati izuzetno bogat emocionalni život, znači biti neka vrsta specijalca. Stalno balansirati između dopuštanja svojoj djeci da hrabro grabe daljnje korake u životu, pa makar to uključivalo i noći nespavanja, griženja noktiju i razmišljanja o tome kako bi sutra napokon trebalo nazvati liječnicu da nam napokon prepiše neko sredstvo za umirenje iako se držimo odluke da izbjegavamo tablete, zagađuju nas i zagađuju nam Zemljicu kroz nas...

U jednom momentu pritisak postane jednostavno toliko snažan, da nam sve postaje apsurdno. Pa čekaj, nisam jedina na ovom svijetu koja se suočava s krajem školske godine, upisom u srednju školu svog djeteta, krajem sezone u kazalištu... Živi smo, zdravi, sve je to normalno i lijepo i idemo hrabro dalje!

Nedjelja je, sunčana. Konačno, i slučajno, slobodan dan. Dugo se pije kava, krčka se juhica, smije se, ne pali se tv, igramo se i uživamo. Kolač s višnjama. Poslije objeda odlazimo u Maksimir, omiljeni nam park. Dekica, termosica, trešnje, lopta, sredstvo protiv uboda komaraca i nakon uboda komaraca. Veseli smo, slobodni...

Idemo i u ZOO, ne smeta nam napola puna košara za piknik, divimo se sovama sniježnim, zagonetnim supovima, gmazovima, hranimo patke, gledamo kako spretni striček hrani morske lavove, ližemo sladoled, gladimo kozicu i fotografiramo se. Idila. Mir. Veselimo se večeri uz neki dobar crtić...

Kadli, naša se djevojčica, veselo skakućući po paviljonu Madagaskara, u trenu neopreza, razreže na lim, koji se tamo našao, ručicu, i u momentu smo u znoju, tisuću misli prolazi glavom... Je li duboka rana? Gdje je najbliža hitna? Jel te jako boli? Ajme, ne mogu, sto posto će trebati šivati! Jako si hrabra, ljubavi, sutra ću ti kupiti lutkicu sirenu koju toliko dugo želiš! Samo ćemo malo skoknuti do doktora!

Upomoć! Krvi ima posvuda i djevojčica plače. U ZOO-u ne nalazimo kakvu sterilnu gazu, već samo malo alkohola... šaljemo dragoj našoj pedijatrici fotografiju rane i pitamo je što je s tetanusom i tražimo zdravstvenu te trčimo u Klaićevu. Majmuni, papige i krokodili nijemo nas promatraju, gledaju taj čudni ljudski čopor koji se toliko uzvrtio. Na svu sreću, nije bilo šivanja, djevojčica je bila više nego hrabra i zamolila je plavi povez preko ruke, a ne roza, koji su joj automatski "ponudili".
- Volim plavu boju, mama... a jel se istina da ćeš mi sutra kupiti sirenu? Mogu je ja izaberati?

I eto, sutra po sirenu. Lutku za hrabrost. A mama će se opet trzati u snu. Djevojčica mirno spava. Laku noć, buhe te grizle cijelu noć!I moje ti došle u pomoć!