Ima jedna školica, draga srcu mom...

Izgrađena je koncem tridesetih godina prošlog stoljeća, tada čudo moderne arhitekture, a i danas djeluje ponosito, pomalo urbanistički oholo, a opet nekako maleno za svu tu dječicu koja hrle u nju. Urbanistički je zaštićena, ne smije je se nikako prekrajati, proširivati, ne smiju joj se zašivati zakrpe, niti mijenjati ciferšlusi.

U mom djetinjstvu nekako nije bilo grafita po školama, niti prostota napisanih, a sada je sirota išarana prijetnjama i psovkama, tako da sam sretna što moja prvašica ne čita s razumijevanjem u potpunosti, još. Zasad.

U tu školicu išla sam ja, moj godinu dana mlađi brat, mnogi moji prijatelji, završio ju je i moj sin, a sad tom istom stazom, istim putem ide i malena školarka. Koji ponos!

Koliko je tu uzbuđenja: Hoću li biti akavica, bekavica, ili? Hoću li poznavati ikoga u razredu? U kojoj ću klupi sjediti? Što ako se izgubim na hodniku? Ako budem žedna, a sram me je pitati vode? Hoću li steći prijatelje? Hoću li znati gradivo? Kad ću moći sama u školicu?

Jedna je stvar, vidim, neupitna - a to je ljubav prema učiteljici.

Draga i dobra učiteljica je naše sunce na prozorčiću! Koliko nam u životu znače naše učiteljice, ne bismo nikada smjeli zaboraviti. Sjećam se dramske grupe u našoj školi koju je vodila moja razrednica, s tolikom ljubavlju i povjerenjem... Ne bih se bavila svojim poslom danas da me ona nije uputila u tajna zadovoljstva bavljenja dramskom riječi.

I tako, pogledom pratim male, brze korake moje kćeri prvašice koja veselo i s nekim novim zanosom kreće prema školskim vratima... I naravno da mi se plače. Ovo je tek početak. Nečeg velikog, velikog.