"Mama, mama, a kad će proljeće?" - pita me ujutro, prije vrtića, moja djevojčica koja se, pametno, ne da iz toplog kreveta i ne želi se presvući iz spavaćice ukrašene svjetloplavim klokanićima.

Kroz prozor nas pozdravljaju grane drveća, gole, usnule, stisnute nekako od zime, i nas dvije se pitamo; kamo su otišle ptice selice, piju li sokiće na slamku u šarenim havajskim košuljama i kupaju li se u moru, igraju li picigin, koji im je sladoled draži - onaj od jagode ili vanilije?

A naše ptice stanarice - kosići. sjenice, vrapčići, gdje su one sada? Kamo su se sklonile? Mećava je jučer bila! Možda su napravile male iglue i sada se tamo griju, kartaju i pijuckaju topli kakao? Rade minijaturne snjegoviće i pjevuše pjesmice o jaglacima, šafranima i slasnim proljetnim crvićima?

Promatramo našeg psa kako pažljivo diže šapice hodajući kroz snijeg u vrtu, hihi! Kako se nevoljko probija i njuška bijeli pokrivač...

Nekako se, primamljene mirisima kave i doručka iz kuhinje, ustajemo nas dvije ljenjivice. Muški dio obitelji već grli svoje šalice s toplim napitcima, i tako se svi skupljamo oko kuhinjskog prozora i promatramo zimsku idilu... Tako je lijepo s toplog mjesta uživati u zimi!

"Medvjedi su zapravo izuzetno pametni. Zimski san je najbolja ideja u ovakvim klimatskim uvjetima.", zaključim, i shodno svom zaključku, bivam zamoljena da izrecitiram poznatu pjesmicu o medi koji se je prerano probudio, našeg dragog pjesnika Dobriše Cesarića.

O, svi smo se nekako prerano probudili u ovo zimsko jutro! Najbolje bi bilo ostati u pidžamicama cijeli dan, piti čaj s medom i čitati bajke. Mogu to biti i strašne bajke, s čudovištima, vješticama, slinavim puževima i snahama gujama. Samo da ne moramo van u ovo brrrrrr jutro!

Ali evo nas već, jedan, dva, tri! Peru se zubići, pletu se pletenice, tu su štrample, veste, kape, rukavice, debele jakne i nepropusne čizmice! Uf. Što se mora, baš je teško!

I onda smo se dosjetili!

Put do vrtića u zimsko jutro svakako može biti poseban! I čaroban! Dovoljna je jedna mala sitnica! Dovoljno je iz podruma izvući sanjke! I putovati na sanjkama kroz bijeli grad, poput neke prave princeze! Zamišljati da te vuče tvoj čarobni sob, zvan Medo, kojem stalno dovikuješ; "Brže, Medo, brže!! Juhuuuuu! Idemo!"

A mama, koja hrabro glumi soba Medu, vuče sanjke i razmišlja:
"Još malo, još samo malo, i popit ću još jednu kavu. Zapravo, vratit ću se u krevet. Popit ću kavu u krevetu. I čitat ću bajke. A možda još malo i zadrijemam... Tako je. To je plan svih planova!" - razmišlja tako mama, a djevojčica pjeva svoje omiljene zimske pjesme, probijajući se kroz šuštavi snijeg.