Moja djevojčica bila je najljepša djevojčica koju je svijet vidio, kad sam je rodila...Tako pomisli svaka mama za svoju bebu kad je prvi put ugleda. Neopisiv trenutak na koji se često vraćam i meditiram o njemu.

I moj dječak bio je najljepši dječak svijeta, njegovoj mami. Iako je imao žuticu i veliki hematom na glavici, koji je ubrzo nestao, kao i žutica.

Dječak se rodio s gustom crnom kosicom, frizura mu je bila punkerska, kukmasta, trebalo je proći nekoliko godina, trebalo je narasti puno zubića, naučiti govoriti, hodati, pjevati..., prije no što se razvio u krasnog plavušana.

Djevojčica je bila ćelavko pune dvije godine. Poput svog brata, njegovala je neopunk stil - ćelava glavica i romantične haljine.

Nakon dugog perioda ćelavosti, djevojčici su počele rasti zlatne lokne. Od bebe punkerice, postala je beba viklerica. Kosica je rasla, rasla, i djevojčica je sada mala predškolka koja zaspiva svaku večer u svojim blagim loknama. Kosica joj je potamnjela, ali je svilena i prekrasna.

Divno je što postoje frizeri za djecu. Jedno od žešćih pitanja odrastanja jest - kako izdržati prijetnju škara koje se približavaju kosici?

Frizer za djecu je pravi čarobnjak.

On (češće ona, zapravo) mora biti i prijatelj, i klaun, i teta iz vrtića, i mama, i teta doktorica. Tješeći male posjetitelje, njeguje im kosice i frizure.

Razmišljala sam danas, svjesna brzog odrastanja moje djece, koliko sam zahvalna tetama frizerkama što su djeci s divljenjem njegovale kosicu kad im je bilo teško i pomisliti na odlazak frizeru.

I kako bi onda, nakon frizure, puni blistavih šljokica (ona) ili gela (on), otišli na kremšnitu i toplu čokoladu, a zatim u knjižnicu posuditi nove slikovnice.

Pa po kestene.

Pa pod dekicu.

Pa na čitanje Zlatne poezije za djecu.

Sreća je u malim stvarima, da.