JESEN I PROLJEĆE JEDNOG LISTA U MOM VRTU
Vesna Ferluga-Antić
Gledam žuti list kako je pao u moj vrt.
Da li on zna da je to njegova smrt?
Ili zna ono što se mi oduvijek pitamo,
pa kad bolest dođe, u strahu od kraja nemoćni skitamo.
Možda on zna da će ubrzo ponovno se roditi
i da će opet na vjetru ponosno vijoriti.
Da će opet hraniti se suncem i kišom i praviti hlad.
Da je otpao samo zato da opet može biti mlad.
Zato mirno i spokojno u mom vrtu leži
i nikuda od svog kraja nema potrebu da bježi.
I mi imamo svoje proljeće i svoju jesen
i ne treba samo ovim životom biti zanesen.
Možda se previše pitamo da li je naša jesen stvarno kraj.
Gledajući list, reklo bi se da je jesen Raj.
Više ga ništa neće boljeti od života.
Dok se ponovo ne rodi, čeka ga bezbrižna ljepota.
Onda će se vratiti kao pupoljak, kao maleni đak.
Zna da ga stablo treba, pa će postati velik i jak.
I tako se svome voljenom stablu svako proljeće vrati.
Eh, kad bi čovjek jedan običan list mogao da shvati...
