Truba ili borija se najčešće izrađivala u proljeće, kada su grane drveća pune proljetnih sokova i kora se najlakše odvaja od drveta.
Borija se izrađivala od kore vrbove grane koja se gulila nožem. Kora bi se zarezivala ukrug, cijelom dužinom grane, a nakon toga bi se ogulila i savijala u obliku trube. Da bi se kora lakše odvojila od drveta i da pri skidanju ne bi pucala, prije svlačenja drškom noža se udaralo po grani da kora "otpusti".
Svijena kora se na kraju, da se ne bi odmotala, pričvršćivala glogovim trnom.

Potom se pristupalo pravljenju piska. On je izrađivan tako da se tanka vrbova grana zareže nožem na dužinu od dva-tri centimetra, a onda se drškom noža udaralo po grani da kora oslabi i lakše se svuče. Pisak se potom umetao u najuži dio borije i služio je kao "prenositelj" zvuka, tj. kroz pisak se dah svirača usmjeravao k širem dijelu trube koji je imao funkciju pojačivača. Zvuk bi se na kraju pretvarao u nezamjenjiv, jedinstveno oblikovani ton kakav ne može proizvesti ni jedan drugi instrument.

Dužina borije najčešće je bila 20-30 cm, a prednost se uvijek davala dužim u kojih je zvuk glasniji, tj. jači i dublji.

Borija nije smjela biti suha, jer je suhoćom gubila svojstva, tj. mogućnost produciranja zvuka i stoga se, da kora ne bi prebrzo uvenula, navečer stavljala u vodu.