Kupanje je igra jesenjih dana. Igrala se dozrelim i oljuštenim orasima. Većini djece bilo je teško dočekati da orasi sami dozriju i oljušte se, pa su ih brali zelene, nedozrele, ljuštili ih, nakon čega bi im ruke bile crne.
Od ubranih oraha djeca su uvijek birala jedan najveći i najteži. On se zvao "kupac". Igra se igrala obično na poljskom putu. Na jednu crtu povučenu preko puta složile bi se kuće. Svaki sudionik je složio po jednu kuću od svojih oraha.
Kuće su se izrađivale od tri oraha postavljena u krug jedan do drugoga i na vrh bi se stavio četvrti orah. Desetak metara od tako po crti poslaganih kuća, povukla bi se druga crta s koje su se gađale kuće. U kuće se smjelo gađati samo po zraku, kotrljajući ne. Gađalo se onim velikim orahom, "kupcem". Ako bi netko iz zraka pogodio kuću, uzimao je orahe porušene kuće ili više njih, ako je porušio. Kuća se smatrala porušenom ako je skinut orah koji je stajao na vrhu kuće.
Onaj koji je kotrljajući pogodio kuće, nije dobivao ništa i ispadao je iz igre do sljedećeg kruga.
Nakon bacanja bilježilo se mjesto gdje je čiji "kupac" stao, jer je to bilo odlučujuće za nastavak igre.
"Kupac" se nije smio uzimati sa zemlje prije nego svi izbacaju svoje "kupce". Ako je neko bacajući svoga "kupca" pogodio nečijeg drugog i odbacio ga dalje, tada se računala ova nova pozicija odbijenog "kupca".
Kada bi svi izbacali "kupce", a bacao se samo po jedan, konstatirao bi se redoslijed udaljenosti "kupca" i tada je dolazio drugi dio igre obrnutim redom.
Sada je onaj čiji je "kupac" bio najdalje, uzimao svog "kupca" i ponovo gađao preostale kuće oraha. Sada se moglo gađati i kotrljajući. Ako je netko pogodio i porušio koju kuću oraha, uzimao je onoliko kuća koliko je porušio. Ako su sve kuće bile porušene prije nego su svi došli na red, igra je bila završena i počinjala je nova istim redom.
Ako je koja kuća ostala neporušena nakon što su svi bili na redu, ona je ostajala na crti za novu igru kao višak, jer su za novu igru svi sudionici ponovo postavljali po jednu kuću.