Dugo je mala

bubamara

imala krila žuta,

dok jednog dana

nasred puta

nije srela

nekakvog muža,

užasnog,

ljigavog,

balavog puža.

Uobražena

bubamara

raširi krila

pa kaže;

„Makni se

ljigavče jedan,

zar ne vidiš

kako si bijedan!“

A puž će tiho

kao da priča

iz pete;

„Nisu svi lijepi

koji lete.

Nisi se ti

sama stvorila,

priroda ti je

ljepotu podarila!“ 

Bubamara

se zastidjela,

svojih se

riječi posramila,

a njezina žuta krila

od stida su pocrvenjela.