U bakinoj kući, ispod starog trijema,
zadovoljni zmaj godinama drijema.
Čega li se nagled'o taj repati prika?!
U sjećanju njegovom slika je, i slika…

Od sjajnog papira pravio ga Dado,
a sestra mu Nata pomagala rado.
Vezali mu vezice, fjokove i trake,
vunicu i perle, krijući od bake.

Kad su ga završili, čekali su vjetar,
al' zmaj se pokrenuo svega jedan metar!
Vukli ga do proplanka, bacali sa štale,
ali su, da poleti, šanse bile male.

Dosadilo čekanje radoznalom zmaju,
pa se noću iskrao da djeca ne znaju.
Zategao konope, odredio kurs,
provjerio fjokove, izmjerio puls!

Vinuo se tada u prave visine!
Odlučio vidjeti sve što ima ime!
Obišao gradove, planine i mora…
Ludo se provodio od noći do zórā!

Al' svako se jutro vraćao do trijema
i drijemao tamo gdje inače drijema…
Jer... nema tog leta što se duže pamti
od osmijeha koji dijete može dati!