Na livadi od davnina žive bića ista.
Svi se vole i poštuju, od ptice do lista.
I kad buja i kad vene, tu se pomoć traži.
Naudit se takvoj slozi nitko ne odvaži!

Tako vjetar i maslačak, od prastarih dana,
gajili su ljubav koja nije svakom znana.
Njihovo se prijateljstvo vidjelo u svemu.
Cvijet pružao pomoć vjetru, pa i vjetar njemu.

Maslačku od zlatne kose pravio frizure.
Kad posijedi, čuvao ga, jer nigdje ne žure.
Ali svako prijateljstvo, ako se ne pazi,
jednog dana ugasi se, il' gubi na snazi.

Tako je maslačkov pradjed uvrijedio vjetar!
Reče: "Lišće otpuhnuti ne možeš ni metar!"
Čak je i djed ponavljao tu svađu sa djedom!
Pahulje im otad bijele razbacuju redom…

Već predugo traje svađa vjetra i maslačka.
Nema kraja! Neprestano jedan drugog čačka!
Već je svima na livadi od tog puna glava…
Ušutjele pčele, muhe, zrikavci i trava…

Ne puštaju više glasa, već odlučno šute.
Sad se svi na njih dvojicu od proljeća ljute.
Tako će i biti, valjda, sve dok se ne smire,
dok se ta dva tvrdoglavca opet ne pomire!