"Što li to Mima, već drugi dan zaredom, nosi u svoju kućicu na drvetu?", pitala se susjeda, promatrajući iz svojeg dvorišta petogodišnjakinju kako se stenjući uspinje noseći pune vrećice u svoje omiljeno sklonište.

A Mima je bila ozbiljno zauzeta i zabrinuta. Zabrinuta za svoje omiljene igračke. Polako je praznila svoju sobu, a punila kućicu koju je tata za nju napravio prošloga ljeta. Ah, da... Prošloga ljeta sve je još bilo tako lijepo. Ona je bila tatina i mamina princeza. Najljepša, najpametnija, najvoljenija i sve naj, naj.

Onda se, nekako početkom jeseni, sve promijenilo. Odjedanput. Jedna vijest koja ju je trebala usrećiti, srušila joj je svijet.

- Mima, imamo radosnu vijest! – ozarena je lica rekla mama za doručkom.

"Oh", pomislila je Mima, "sigurno me za Božić namjeravaju odvesti u Finsku, u Selo Djeda Mraza!"

- Dobit ćeš seku ili bracu! Postat ćeš starija sestra! – uzviknuo je tata, mažući joj na kruh debeli namaz marmelade od marelica.

Problijedivši, ustala se od stola i suznih očiju otrčala u svoju sobu.

- Jesam li ti rekla? – prošaptala je mama gledajući zabrinuto pred sebe - Previše smo je razmazili. Kako je sada uvjeriti da ne dobiva supranika, već novog člana obitelji, čijim dolaskom na svijet neće izgubiti ni mrvicu naše ljubavi?

Tata je razočarano šutio.

Dok su joj se suze slijevale niz bucmaste obraščiće, Mima je počela kovati plan.

- U redu, ako je tako, ni ja neću sjediti prekriženih ruku i čekati da me, samo tako, izbacite iz kuće. – šaptala je - Ali da znate, pridošlici neću ostaviti nijednu igračku! Neka se snađe! Uostalom, zbog toga mi je tata i napravio kućicu na drvetu. Da me imate gdje iseliti kada željeni gost zaposjedne kuću.

Kriomice je započela preseljenje. Iz kutije za igračke počele su nestajati lutke, plišani medvjedić, tuljan koji se glasa na zvuk pljeska rukama. Radila je oprezno. Prijepodne bi bila u vrtiću, pretvarajući se kako je sretna što će postati starija seka, a popodneva bi provodila u kućici na drvetu.

Jednom prilikom ju je mama iznenadila provirivši u kućicu baš u trenutku dok je crtala raspored stvari. Mučilo ju je gdje smjestiti krevet.

- Mima zlato, što radiš? – nježno je upitala mama - Postaje prohladno, a i mrak će se uskoro spustiti. Previše vremena provodiš ovdje. Dolazi zima, prehladit ćeš se.

- Neka se prehladim! Neka dobijem upalu grla, pluća, neka završim u bolnici! I tamo će mi biti bolje nego u kući s tom... prinovom!

- O, ljubavi, pa zar opet?! – slomljenim je glasom rekla mama, sjedajući na pod. Privukla ju je k sebi. – Nebrojeno puta smo razgovarale o bebi. Ona je član naše obitelji. Unijet će radost u kuću, u naše živote. Ona ti nije neprijatelj.

Mama je nježno njihala Mimu, ogledajuću se po kućici.

- A, što rade ove silne igračke ovdje?!

- Čekaju moje preseljenje. – ispali Mima – Neću dozvoliti da mi to... nešto... uzme ono što sam godinama skupljala!

- Ma, šašavice mala! – uzvikne mama – to "nešto" je beba. Tvoji budući brat ili sestra. I bit će tako mali da ih tvoje igračke neće zanimati. A kada porastu do dobi da ih počnu zanimati, ti ćeš biti dovoljno velika da te prestanu zanimati. I mislim da je dosta bilo durenja i odbijanja. Igračke vrati u kuću, a kućicu ćemo zatvoriti do proljeća. – bila je jasna i glasna mama.

Djevojčici nije preostalo drugo nego pomiriti se sa situacijom.
Što je vrijeme dalje odmicalo sve više ljudi ju je zapitkivalo je li sretna zbog prinove. Prinova, prinova! Ježila se od te riječi!

- A, da sakriješ baterije? – predloži joj prijateljica Zlata.

- Koje baterije? – upita Mima.

- Pa one, na koje ta prinova radi! Možda, ako joj ne budu redovito mijenjali baterije, jednostavno nestane.

- Joooj, Zlata!! Pa ne radi to na baterije! To je živo stvorenje, baš kao ti i ja!

- Čekaj! Ako je živo, ako raste u trbuhu, znači da se mora nečim hraniti. Kako bi inače moglo rasti?! – zagonetno će Zlata.

- Gledaj! – filozofski će Mima – To... ta prinova... hrani se onim čime se i moja mama hrani.

Zlata je gledala u čudu: – Kako to misliš? A gdje su joj žlica i vilica?

- Ma, hrani se kroz jednu cijev koja se zove pupčana vrpca. Kada se dovoljno nahrani i naraste, a to je obično nakon devet mjeseci, onda odluči izaći van, roditi se. Krasti drugima igračke, tjerati ih van iz vlastitih kuća, i... bolje da ne znaš što sve ne.

- Ali, meni su moji roditelji rekli, da je mene donijela roda. – zabrinuto će Zlata.

- Molim!! – uzviknu Mima užasnuto – Kakva je to roda, koja može nositi 3 – 4 kg u kljunu? To je čudovište!

- To sam i ja pitala svoje, a oni su mi rekli da je roda, nakon što me donijela, bila toliko umorna i slaba da je morala ostati na oporavku u zoološkom vrtu. Znaš, ja sam rođena u prosincu, pa mi je bilo malo čudno što se roda našla u našim krajevima usred zime. No, kada sam čula da je završila u zoološkom, bilo mi je lakše. Tamo joj je bilo toplo.

Mama je pred Božić ponosno objavila kako se prinova u trbuhu počela micati. Na ultrazvuku joj je doktor priopćio da je curica. Mimi je bilo neobično osjetiti meškoljenje kada bi prislonila dlan na mamin trbuh. Iako nevoljko, sve češće je željela držati ruku tamo.

A onda je stiglo proljeće. Prinova se trebala roditi početkom svibnja, a Mimin rođendan je krajem travnja. Eto, i rođendan će joj upropastiti. Još se ni rodila nije, a već je napravila nepopravljivu štetu.

Mama je otišla u rodilište roditi prinovu, a tata se pobrinuo da rođendanska proslava bude najljepša do sada (Mima to nije htjela na glas izreći). A pred večer, kada su se prijateljice razišle, ona i tata su otišli u rodilište, posjetiti mamu i prinovu.

Mima je nestrpljivo skakutala oko kućice na drvetu, odjevena u svoju omiljenu žutu haljinicu. Čekala je da tata upali auto. Seka dolazi kući.

- Dobro jutro! – mahnula je susjedi koja se upravo spremala u šetnju sa svojim psom.

- Dobro ti jutro, Mima! Kako si se lijepo obukla!

- Hvala! Idemo u bolnicu po mamu i seku! Imam najljepšu seku na svijetu! Ja sam izabrala ime za nju! Zdenka!