QTICH OBLUTAK - KAMENI LUTAK (Bella na tragu spoznaje)
Autorica: Zdravka Kalanj
Koliko malo je potrebno za sreću?
A koliko čak manje da ju
osjetite još i veću…?
Priča vas vodi u svijet malenih čuda
koje postoje u nama
bilo kad i svuda...
----------
Bilo je to dana dok je sunce još sjalo
i prije negoli je na počinak
za planinom palo...
Na plaži uz more što pomalo se mreška
šeta djevojčica tužnog lica bez smiješka...
Dopiru do nje glasovi što žamore
od vesele djece koja trče u more.
Smiju se i viču iz sveg glasa urliču,
da je more hladno svi ko jedan kliču.
Je l' pridružit im se treba
djevojčica misli... ali neki strah u njoj
obeshrabrujuće vreba.
Da je dosadna i glupa u sebi dvoji
pa razočarana i dalje sama stoji...
Manjak hrabrosti il' stid neki
i dalje je muči
te jedva čeka napokon ići
kući.
Naposljetku potištena djevojčica Bella
pognutog pogleda na svoju prostirku je sjela.
Od mnogih oblutaka što plažu čine
pažnju joj privuče jedan od gline...
Da nije od gline potom shvati
i brzo ga zadivljena rukom dohvati.
To oblutak je pravi samo posebnu boju ima
i kao da nekako prkosi svima..
Ne obazirući se više na žamor i viku
Bella se nastavi diviti sad i oblutkovom obliku.
Pa osvrne se malo i kao da tek sad vidi
koliko ih zapravo ima sve od mola do hridi.
U ruci oblutak još uvijek je poseban bio
iako i ostali imaju svoje ljepote dio.
No promatranje joj prekine glas jedne žene
ukazujući kako je vrijeme da se kući krene.
Bella sad već sretnija sa spremanjem požuri
i pronać' još oblutak jedan brzo pojuri.
Slatki, ali manji je pronašla sada
i zadovoljno potrčala prema autu tada.
Čim doma je stigla do svog omiljenog kutka
položila je na stolić svoja dva oblutka.
Gleda ih i gleda pa stvori tada plan
te izjuri iz sobe što prije van.
-Gdje ćeš draga? - upita ju mama,
ali Bella već je vani sama.
Traži nešto, po vrtu se okreće
znajući da ne smije pogaziti cvijeće.
No brzo se je ona u svemu tome snašla
i sve što je trebala odmah pronašla.
Grančica par dobro će doći
i u naumu njenom super pomoći.
-Uskoro će večera! - mama sad već viče...
-Evo brzo ću doći! - Bella zadovoljno kliče.
Dok sjedi za stolom i večera još traje
baš joj se ne jede ovo na oko jaje...
-Joooj kada ću moći od stola se dići
i plan prije spavanja još napraviti stići...!?! -
pita se Bella dok i dalje jede
pa od muke već misli da će dobiti sijede…
Ali eto sad već sjedi u omiljenom kutku
i sa smiješkom se posvetila svom lijepom oblutku.
Točnije dva su u ruci, jedan manji drugi veći
i sada je na muci da plan neće dobro teći..
-Ma neću ja to moći- kaže sebi -
sve kad bih radila i cijele noći...
Ali ipak pokušati tada odluči
pa ionako se nalazi u svojoj kući...
Sve ako i zabrlja nešto nitko neće znati
i prihvati se posla sve do deset sati.
I eto vidi čuda uspjela je Bella
od grančica i oblutaka dobila što je htjela!
Samo još smješkića nacrtat na manjem
i sada je zadovoljna učinjenim stanjem.
-Pa baš si mi sladak! - ushićeno kaže.
- Lijep si i gladak! - i pri tom ne laže.
Spojila je nekako ta dva oblutka
i napravila svog prvog kamenog lutka.
Sa razdraganih smiješkom
pored kreveta ga stavi
i spremanjem za spavanje tada nastavi.
-Slatkiću moj mali želim ti laku noć
i nadam se da ćeš večeras u san mi lijepi doć! -
zaželi Bella malom oblutku,
novom prijatelju i svom kamenom lutku.
Noć je već odavno zamijenila dan
i djevojčica je napokon utonula u san…
Dosta je već prošlo kako Bella sniva
i mršteći se budi kako uvijek biva.
No hladnoća joj neka obavija tijelo
i nestaje toplina kakvu bi ljeto htjelo.
-Zašto je tako hladno? - Bella se krene
čuditi pokušavajući se sad brže razbuditi.
Otvorila je napokon do tad sklopljene oči
i uplašena brzo na svoje noge skoči.
Mračno je jako te ne vidi ni prsta
pa malenom rukom prekrije usta.
Kriknula bi jako, ali se i kriknuti boji
pa sad prestravljeno gleda i na mjestu stoji.
-Zašto svud je tama i ja sam sada sama,
mama me ne ljubi i cvokoću mi zubi!?! -
promuca Bella na rubu plača
i da nije u sobi već pomalo shvaća.
-Ti si sama i svuda je tama, vreća, smeća,
ima, svima, val se pjeni štuca se meni…
uhhhh... Svuda rima, al' bitno da štima.. -
progovori neki kvocajući glas
i Bella čučne ko' da traži spas.
-Tko si, gdje si reci mi više? -
i počne plakati ali malo tiše..
Na to će glas taj sad pomalo blaži
- Ja sam onaj kojeg stvorila ti si.
Godinama sam spavao na plaži
sve dok me odnijela nisi...
To što čuje još ne vjeruje Bella
i čudeći se polako na kamen je sjela.
- Što očima ne vidiš teško je primjetiti
i znao sam da ću tamu morat' osvijetliti-
kaže opet onaj glas
i dođe svjetlost isti čas.
Znao je da će trebati ponijeti svijeću
i na kakvo putovanje uskoro kreću.
Ugledavši Bella tko pored nje stoji
zaboravi na trenutak koliko se zapravo boji.
- Stvarno ti si moj oblutak mali! -
i nasmije se pri pomisli kako svijeću pali.
- Samo se ti smij srećo
što sam ponio svijeću,
ali sigurno ju i dalje ipak nositi neću!
Svjetlo imaš zahvaljujući muci mojoj
i od sada je svijeća samo u ruci tvojoj. -
glasno oblutak kaže
dok Bella grimase na licu slaže.
-Još uvijek ne shvaćam kako oživio ti si,
a da ljudsko biće pritom ipak nisi..
hmmm - i dalje čudi se ona.
- Što se čudiš srećo sada
pa barem si ti još uvijek mlada!?!
Zar nisi čula za majstora Geppetta
i kako njegov lutak svijetom šeta!?!
Ako Pinocchio živi kao drveni lutak
zašto ne bih i ja kao kameni oblutak!?! -
objasni lako kao da to može shvatiti svatko.
Razmišlja Bella što čula je sada
te odmah joj na pamet nova ideja pada…
- Ali Pinocchio zapravo svoje ime ima
i na ovom svijetu je poznat svima.
Ja sam Bella, znaš moje ime,
a trebaš ga i ti da bih te dozivala njime.
Zamišljeni oblutak stane na trenutak,
neko vrijeme misli i konačno ime smisli
-Slatkić si mi rekla kad si poželjela laku noć
i treba sada po tome smisliti ime moć.
Ako Slatkić ono bude ja moderan neću biti
već treba biti nešto u čemu će se slatkić kriti.
Qtich neka se zovem to modernije zvuči
te tako ćeš me zvati i kad se vratimo kući.
Veselo Bella zaplješće tada
i odmah joj se nekako ukazala nada
- Kući ćemo doći to mora biti tako,
a ime tvoje sigurno će zapamtiti svatko!
- Dobro je srećo.. dosta veselja sada
i drago mi je što se u tebi pojavila nada.
Ali znaš li možda Bella da ovo tvoja je tama
koju ti si stvorila pošto stalno si sama?
- Qtich ju tako vrati u stvarnost
i pritom ukazujući na njenu realnost.
Bella pogled spusti te potišteno zbori
- Što stvarno sam ju stvorila
jer me toliko toga mori?
Samo kad pomislim kako se svi vesele
i međusobno prijateljstvo dijele
u meni javi se sto problema
i mnoštvo glupih dilema.
Da nisam zanimljiva toga se bojim
i ne prilazim nikome već radije sama stojim.
Razgovarati s ikim meni prava je strahota
i stalno mislim da za to nemam mota.
Da će se smijati svi i kako ću glupost reći
pa riječi s mojih usana unaprijed prestanu teći.
I tad kad znam da me toliko toga muči
ja odustanem i ostanem na sigurnom u kući.
I Qtich se rastužio slušajući Bellu,
ali osjeti trnce po svom kamenom tijelu
- Srećo znam da imaš problem
zbog kojeg smo u tami,
ali moram ti reći da
ovdje očito nismo sami...
Osjećam nešto i kamen mi se ježi
i sve mi nešto govori pomakni se i bježi!
U to ih započne neki hladan vjetar tuči,
Qtich na Bellu skoči i ona s njim potrči.
Uz to brinuti se mora i
za upaljenu svijeću
da se ne ugasi plamen
dok se špiljom kreću.
- Tko se je usudio u dom moj tako ući!?! -
zaori se glas koji oštro zvuči.
Ne vidi Bella odkud glas taj stiže
i Qtich sav u strahu svoju glavu diže.
- Oprostite što tu smo - ona na to kaže…
- Pokažite se da Vas vidim Vi opasni vraže!
Da vidim s kim zborim u ovoj špilji Vašoj
u kojoj smo se našli u nevolji našoj!
Qticha iznenadi hrabrosti njena
i primijeti kako se udaljava neka čudna sjena.
- Ne moraš uvijek vidjeti kad opasnost vreba
samo se suočiti onda kada treba.
Ako ne pronađete izlaz iz ove špilje moje
na vas ću pustiti sve zvijeri svoje -
sad već u daljini začuju glas i pomisle kako
su trenutno uspjeli naći spas.
-Hrabar si bio- Bella Qtichu kaže,
da mu ponos ne dirne oprezno slaže.
- Srećo moja draga nacrtavši smješka
ne vidiš kako mi se lice od straha mreška. -
prizna joj Qtich da baš hrabar nije
i da osmjehom svojim taj strah vješto krije.
Nastavili dalje kuda put ih nosi
po kamenu hladnom sa svijećom i bosi...
Zastane Bella da na trenutak nešto vidi…
- Ma što li se to nalazi ispod one hridi? -
Ubrzo shvati da netko tamo spava
i učini joj se poznata ta kosa plava.
Pa to susjed je Luka čija kuća do njene stoji
i dane što ga ne vidi već odavno ne broji.
- Probudi se Luka- Bella mu polako priđe
i Qtich sav uzbuđen s njenog dlana siđe.
Luka polako otvori od plača natečene oči
pa iznenađeno odmah na svoje noge skoči.
- Pa kako si se Bella sad ti ovdje našla?
Ovo je tama neka što je mene snašla! -
počne se Luka čudom čuditi
pokušavajući se uporno skroz razbuditi.
- Očito ista nevolja je i mene snašla
te zato sam se ovdje poput tebe našla.
Ali nisam znala da i tebe muči
i da cijelo si vrijeme
kao ja u kući.-
odgovori Bella shvaćajući sada
zašto Luku ne vidi tko zna od kada.
-Oooo, sad mi je jasno zašto ovdje smo stali,
pa on nema nikog da mu svijeću upali!
Zaglavio si sinko moj ti u ovoj špilji
pošto nemaš bujnu maštu kao Bella u zbilji!
Ona je u nevolji čak stvorila mene
da ima bar nekog kada joj loše krene…
- ponosno će Qtich namigujući Belli slatko
dajući do znanja kako ga nema svatko.
Luka pogleda Bellu, a zatim oblutak
i pomisli da je u pravu taj kameni lutak.
- Ma ne brini Luka to Qtich sad se širi,
pravi se važan i ko' paun šepiri.
Možda se ne čini, ali velikog je srca
pa iako je kameno kao živo kuca.
- kaže Bella vidjevši kako Luka već se stidi
i nastavi govoriti da i on bolje vidi
-Znaj odsada i tebi put
pokazuje moja svijeća
kako bi spoznao što je doista sreća.
Vrijeme smo izgubili na krive stvari
i dopustili da nam glupost djetinjstvo kvari.
Strahovi ti silni zapravo nisu pravi
i samo smo ih stvorili mi u svojoj glavi.
Bit će lako Luka čak ponekad i teže,
ali vrijednosti prave u nama samima leže. -
puna ponosa izgovori Bella
i špilja se odjednom otvori cijela.
Do izgubljene svjetlosti što ju zamijenila tama
Bella je uspjela nekako doći sama.
Dobro, nije baš sama već uz pomoć oblutka,
svog Qticha malog i kamenog lutka.
Qtich tad poskoči od radosti i sreće,
jer njegova Bella napokon živjeti kreće!
- Vidiš srećo moja kako se i Luka smije
i sve što želiš nemoguće nije.
Čekaju te sada izazovi novi
i za ostvariti svi tvoji
neispunjeni snovi.
Što je to što želiš ipak valja znati
i dalje te onda samo sreća prati. -
na kraju puta Qtich kaže,
a dobro znamo kako on ne laže.
Što li se potom zbilo
i je li išta stvarno bilo,
jer jutro je odavno prošlo
i sunce već visoko došlo…
Svanuo je novi dan
i Bellu probudio kroz ovaj san.
A da san je to bio ona sjetno zaključi,
ali ipak je više ništa ne muči.
Do nje je ležao Qtich oblutak
novi prijatelj i kameni lutak.
Veselo ga poljubi i brzo se diže
jer uskoro po nju tata stiže!
Prije toga će skoknut' do susjeda Luke
potpuno sretna i bez imalo muke.
Podijeliti s njime svoje trenutke
i pomoći mu pronaći njegove oblutke.
Qtich sada mirno leži i lagano se smiješi…
je l' sve je bio san ili Bella možda griješi!?!
Nećemo vam otkriti već spoznajte sami
i nikad ne prepustite svoje svjetlo tami!!!
