GRIGOR VITEZ

Jednog jutra u gaju
ptice digle graju.
Je li slavlje?
Je li buna?
Ne, danas je sat računa.
Tek se poče javljat dan,
u gaj stiže gavran vran.
Uranio, umio se
i popio čašu rose.
Obukao crni frak,
sve pozdravi mirno: Kvak!
Digne kljun,
znanja pun,
i zapita: Dva i dva?

Sad se stiša graja sva.
Zamisli se ptičji svijet.
Tek će svraka: Pet, pet, pet!
Za njom druge brže-bolje
osmjele se, zažvrgolje.
Kriještalica kriješti: Šest!
Žuna kljuca: Četrnaest!
Djetlić klikće: Bit će, bit će!
Lasta leti iznad njih,
dovikuje: Tri, tri, tri!
Pridruži se ovoj vici
mali palćić u živici.
Druge ptice misle: Zna li
štogod ovaj palčić mali?
Četr! Četr! - cvrknu mališ.
Ptice vele: Ti se šališ!
Gavran na to graknu: Zna!
Ptičurlija začurlija:
Otkud palčić
cvrkutančić
da pogodi: dva i dva?

Tad zavika vrabac siv:
Živio palčić! Živ, živ, živ!