Od dobrote sva se blista
k'o pjena maslačka laka,
moja baka.

Kad se digne more sivo
da polomi stijene stare,
cijele noći ona misli
na mornare.

Kad se smrkne nebo ljetnje
i grad sune iz oblaka,
ona tada krišom plače
zbog težaka.

A kad zima pređu raspe
po drveću, po žicama,
tad uzdahne tako tužno
za pticama.

Njenoj tuzi nema kraja,
a brigama nema broja;
od dobrote stvorena je
baka moja.