Književni prikaz Ane Đokić
PRIČA O VILMI ŠPIGL
tekst: Melita Rundek
ilustracije: Dražen Jerabek
Iskrice u očima
Svi kažu kako je ugodno svijet promatrati kroz ružičaste naočale. Tada nam se sve oko nas, pa i mi sami, činimo lijepim da ljepši ne možemo biti. A to je vrlo ugodno, zar ne?
Ali što biva kad imate čudesne oči, sjajne i zrcalne - kao Vilma Špigl? U njezinim očima ljudi nisu vidjeli nju, malu djevojčicu, nego - sebe! Vidjeli su sve svoje vrline. Ali su vidjeli i sve svoje mane. Vidjeli su svoju dobrotu. Ali su vidjeli i svoju zloću. A kome je ugodno priznati da nije baš sasvim - ružičast? Nikome. I zato su svi oni koji su u Vilminim očima vidjeli svoju ružnu stranu, postajali još gori. Vikali su na nju. I rugali joj se. I sve ono što su vidjeli kakvi su sami, njoj su pripisivali: da je gruba, zločesta i neuredna.
Sve te optužbe bile bi previše i da je Vilma Špigl bila velika, a ne mala, sasvim mala djevojčica. I zato je postala tužna. Jer jedino koga Vilma nije mogla vidjeti u svojim očima bila je ona sama. I zato nije mogla znati kakva je doista (mada je negdje u sebi znala da ništa od onoga što su joj drugi govorili nije istina.)
Nikada ništa u životu ne možemo uraditi baš sasvim sami. Često nam je potreban netko da nam pomogne kad nam je teško, netko tko će nam objasniti ono što sami ne razumijemo. Tako je i tužnoj Vilmi Špigl pomogao jedan smušeni i pomalo smiješni, ali sve u svemu nimalo loš, striček okulist. Iako je bio liječnik za oči, nije on njoj izliječio oči, iako ga je to Vilma Špigl u početku molila (jer je mislila da nešto s njom nije u redu). Ne, ne. On joj je objasnio kako ima tako krasne oči kakve on dotad, u cijeloj svojoj liječničkoj praksi, još nije vidio. Ali joj je pomogao. Na jedan sasvim drugačiji način. Napravio joj je naočale! Ali nisu to bile naočale ni za blizinu ni za daljinu. Ne, ne. Bile su to naočale sa staklima od zrcala u kojima je Vilma Špigl mogla konačno ugledati - sebe!
„Lijepa sam - iznenadila se Vilma Špigl kad se ugledala. - Imam dobre pjegice... I imam iskrice u očima. Kao vila!“
Nakon pročitane priče o djevojčici Vilmi Špigl, možda ćete i sami dobiti želju umjesto ružičastih naočala, staviti sebi na nos one sa staklima od zrcala. Možda nismo svi savršeni. Možda imamo i neke mane. Ali što ima čarobnije od toga da konačno ugledamo - sebe? Jer svi mi, kao i Vilma, imamo iskrice u očima. Kao vile! I vilenjaci, naravno.
SIPAR
mpc. 120,00 kn
knjiga se s popustom od 20% može naručiti kod nakladnika
SIPAR
e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
;
tel: 01/ 46 46 721
IGRA UZ ČITANJE:
Stani pred ogledalo i dobro se gledaj pet minuta. Što vidiš?
- Dobitnica knjige "Priča o Vilmi Špigl" je Antonela Jelić
Antonela nam je napisala:
Ja vidim jednu mamu četvero klinaca kojoj treba neka nova priča za čitanje za laku noć!
Klinci su čitali knjigu jer su je posuđivali iz Bibliobusa. Svidjela im se!
Malac od 5 godina veli da vidi OKO, djevojčica od 7 i pol godina veli da je to super Barbi ružičasti svijet
i da bi ona tu voljela živjeti, a za dvoje starijih mislim, budući da su u školi,
da bi rekli kako bi te naočale bile idealne za novi svijet bez ruganja, maltretiranja vršnjaka
i svijet gdje svi prihvaćaju jedni druge i vole različitosti!
Irena Caglević:
Mi smo još mali, imamo samo 3 i pol mjeseca i nama je idealan svijet upravo ovaj koji gledamo..mama i kći u zagrljaju prepunom ljubavi!
Lana Gugić:
Moja Leona kaže da kroz te naočale vidi jedno ružičasto sunce, koje svima oboji njihove obraze u ružičastu boju, pod kojim sva djeca izgledaju ista, bez razlika, a sve je ljepše i veselije!
Mika S.:
Moj dječačić je još premalen da bi nam ispričao što vidi, ali iz njegovog uvijek nasmiješenog pogleda mogu pročitati da vidi jedan prekrasan svijet šarenih boja i neograničenu ljubav koja isijava iz mame i tate, a uskoro i iz malog brace ili seke... a iako prođe i preko mjesec dana da ne vidi svoju baku Vilmu koja ko' da je izašla iz ove priče, kad otvorimo vrata auta i on ugleda pjegavo bakino lice...polete iskrice na sve strane!
