Što biva kad Mala Vila, jednog olujnog dana, ispadne iz lastavičjeg gnijezda gdje je cijeli svoj život živjela (točnije – životarila), strmoglavi se u svijet, i tresne svom snagom na jedan čudan planet? A onda, nakon što malo otplače (jer uvijek kad padneš, boli), podigne glavu, a svugdje oko nje - visoka crvena trava! Pa počne trčati kao što nikada u svom gnijezdu nije mogla. I od sreće zapjeva! A iz daljine joj, poput eha, odgovori duboka grmljavina.

Što biva kad Veliki Kosta, gradski klošar i skitnica, jednog olujnog dana iznenada osjeti neobično škakljanje na svojoj (crvenokosoj) glavi? I nasmije se prvi put nakon dugo, dugo godina. I zapita se, je li možda poludio, jer čuje prekrasan tihi glas koji negdje u (na) njegovoj vlastitoj glavi pjeva. A ta pjesma je toliko ugodna, da i on na kraju zapjeva, ne mareći za čudne poglede prolaznika.

Što biva kad Mala Vila i Veliki Kosta osjete da više nisu sami na svijetu?

Što biva kada se dotaknu dva bića iz dva sasvim različita svijeta?

A što bi drugo nego – ljubav!