Čovjek se vratio s posla kasno. Umoran i nervozan, ugledao je svojeg sina kako ga čeka na vratima.
- Tata, smijem li te nešto pitati?
- Reci, što je?
- Tata, koliko si novaca danas zaradio?
- To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš? - odgovorio je otac ljutito.
- Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko si zaradio u jednom satu?
- Ako već moraš znati, u jednom satu sam zaradio 40 kuna.
Dječak je pognuo glavu.
- Tata, molim te, možeš li mi posuditi 20 kuna?
Otac je sada već bio jako ljut.
- Ako je jedini razlog što me tražiš 20 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i idi ravno u sobu! Tamo razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve tvoje gluposti!
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i zamislio se…kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?...
Pomisli, možda mu je taj novac zaista bio potreban za nešto važno...nikad do sad nije tražio novac...
Čovjek je otišao u sinovu sobu i otvorio vrata.
- Jesi li zaspao, sine? - upitao je.
- Ne, tata, budan sam - odgovori dječak.
- Znaš sine, možda sam maloprije bio prestrog prema tebi. Imao sam težak dan. Evo ti 20 kuna koje si tražio.
Dječak se uspravio, s osmijehom na licu.
- O, hvala ti, tata! - poviknuo je.
Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao izgužvanu novčanicu.
Kad je vidio da dječak već ima novac, otac se opet počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
- Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš? - planuo je otac.
- Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam. - odgovori dječak.
- Tata, sada imam 40 kuna. Mogu li kupiti jedan sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije...da možemo večerati skupa.
Otac je šutio. Zagrlio je sina i dugo razgovarao s njime. Smijali su se i igrali kako već dugo vremena nisu.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve koji naporno rade. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu.