Toga jutra s prvim tracima sunca gorski se potočić probudio sa željom da se što prije okupa u moru.

"Mani se lude želje!", dovikne mu potočić koji se budio s  druge strane planine, "Stigneš li do mora, više ne postojiš! Postaješ more…"

"Svašta!", otklokoće prvi potočić i, vragolasto namigujući Suncu, strmoglavi se niz stijenu.

Veselo je grgoljio, preskakivao kamenje, napajao životinje i ptice i umivao stare panjeve. U predvečerje dožubori do modrooke rječice.

"Bok, potočiću!", pozdravi rijeka, "Kamo toliko žuriš? Volim tvoje društvo."

"Hm, i ja volim tvoje bistre modre oči i nježan zagrljaj. No žurim do velike rijeke."

"Zadavit će te ta rječetina!"

"Ispunit će mi želju da se već u ranu zoru kupam u plavome moru…"

S prvim rumenilom na istoku potočiću zatutnji nad glavom, zagrcne se od bljutavoga gutljaja, nešto ga snažno zgrabi za srce  i povuče prema dnu.

"Ej, rječino! Pregrubo me stežeš! Samo me odnesi prema moru, molim te! Jooj, ma jesi li gluha, rječurino, gušiš me! Joooj! Upomoooć!"

Velika rijeka namjesti svoje goleme dlanove, i pohotno posrče svježi gorski potočić.

"Pravo osvježenje!", odahne s olakšanjem, "Dat će mi snage za novi dan u borbi protiv onečišćenja."