Osvanulo je blago jesenje jutro, kao stvoreno za šetnju šumarkom. Ježić Bocko umoran od noćnog lova, vraćao se u svoj dom. Nedavno se bio uselio u rupu u starom hrastovom panju. Zavolio je svoj novi dom zbog mira i tišine koji su oko njega vladali. Čak je na vrata ovjesio, na kori hrasta ispisano, svoje ime. Po naravi je bio dobrica.
Jedva je čekao da se svali na pod prekriven lišćem i zaspi. No, pažnju mu privuče nekakvo šuškanje. Dolazilo je sa susjednog stabla.

"Kakva je to buka?" – zapitao se Bocko. Kao odgovor, na glavu mu iz guste krošnje sleti žir. Tup! Pa još jedan – Tup!
     
- Joooj!! - jauknuo je i dignute glavice prišao stablu.
- Hi, hi, hi!! Hej ti! Baš si smiješan! – doviknuo mu je glasić.
- Tko je to?! – upita Bocko šapicama štiteći glavicu.
U hipu se pred njim stvori sitna životinjica, prodornih očiju i kitnjasta repa.
- To sam ja! Vjeverica Gricka, tvoja susjeda!
- Susjeda?! – razrogači Bocko okice – Pa ja nemam susjeda, nijednog. Barem ih nisam imao kad sam se doselio.
- E, sada ti se sreća osmjehnula, pa si dobio mene! – uzviknu Gricka, zavrti se na jednoj nozi, optrči oko njega i krvcnu ga kandžicom po čelu.
- Joooj!! To boli! Ti si jedna šašavica!
- Ša – ša – vi – ca, to sam ja! Tra, la, la! – skakutala je Gricka. – A ti si kao, jako pametan! Hi, hi,hi!
- Pametniji sam od tebe! – odbrusi joj Bocko. "Samo si mi još ti trebala u susjedstvu. Ludi, repati dlakavac!" – pomisli ljutito i pušući uđe u kućicu zalupivši vratima.

Kroz san u koji je polako tonuo, čuo je kako Gricka vani ljutito viče: -Iako sam ja šašavica, a ti pametan, ja ipak živim na visini, na stablu, a ti u običnoj rupi!
Nakon dobrog sna, Bocko je pošao u noćni lov. No, kad je otvorio vrata, imao je što i vidjeti. Tlo pred njegovom kućom i ispod hrasta bilo je prekriveno žirevima, ljuskama od lješnjaka i još kojekakavim smećem.

- Auu!! Kakav nered! Koliko smeća! Ovo je nečuveno! – stisnutih šapica stao je pod hrast. Očitat će on bukvicu toj neurednoj nevaljalici. Tup! Tup! Tup! Pljuštali su žirevi iz krošnje.
- Hi, hi, hi!! Dobra ti večer, pametni! Uhvati me ako možeš! – izazivala je Gricka skakućući s grane na granu. – Ja do tebe mogu, ti do mene neee! Ja sam viiisokooo!!!
- Slušaj, – Bocko će pomirljivo – nemam ništa protiv toga da budemo susjedi. Ali, nemoj molim te više raditi smeće i prestani me gađati žirevima. Dogovoreno?
- Hmmm..., razmislit ću – lijeno će Gricka – javim ti ujutro što sam odlučila! – i šmugnu u svoju rupu.

Bocka je jako boljela glava pa je odustao od lova. Cijelu je noć probdio, hladnim oblozima pokušavajući smanjiti dvije pozamašne kvrge, za koje bijahu zaslužni žirevi. Tek što je pred jutro konačno zaspao, netko snažno lupi po vratima. Provirivši van, onako bunovan, spazi Gricku kako se brzinom munje uspinje na svoj hrast.
"Tako znači..." – pomisli Bocko tužno - "Ona mi nikada neće dati mira."
Tada iznad vrata spazi nakrivljeni natpis sa svojim imenom. "I to je morala uništiti."
 - Heej!! Dobro ti jutro, pametnjakoviću iz rupe! Znaš, razmišljala sam o tvom prijedlogu i zaključila kako se meni, koja živim na visini, ne priliči družiti s nekim tko živi u rupi! Stoga...
Šumarak je iznenada počeo podrhtavati, a zrakom se prolomi nešto poput rike zvijeri.
- Što se događa!? Što je to!? – zaciči Gricka i u čas se, u strahu, stvori kraj Bocka.
Bocko je znao  što bi to moglo biti. Nedavno je, dok se odmarao u svojoj kućici, čuo razgovor između dvojice muškaraca o tome kako se svo ovo drveće treba porušiti jer će se tu graditi Shopping-centar. Kad je to Gricka čula, zagledala se u njega s nevjericom.
- Neee!!! Ne opeeet!!! – vikala je – Opet moram tražiti novi dooom!!! Buaaa!!! A već su me iz jedne šume otjeraliii!! – iz očiju su joj frcale suze, a usta je tako razjapila da su joj se mandule vidjele.
- Smiri se!! Gricka, prestani plakati!! Tko te otjerao?! Zašto?! – smirivao je Bocko.
- Bila sam zločesta!! Pravila sam se važna i sve životinje sam gađala žirevima i lješnjacima!! Buaaa!!!
"A tako znači..." – pomisli Bocko - "zato i nema prijatelja."
- Bocko, oprosti! Pomozi mi molim te! Neću nikada više biti zločesta! Obećavam!
- Slušaj! – ozbiljno će on – Nemamo vremena za suze. Moramo pobjeći odavde, čim prije!
Sjetio se parkića u gradu. Tamo će probati pronaći novi dom. Vidio je da tamo ima visokih, debelih hrastova. Dadoše se u trk, a bageri su im već bili za petama.
Pokazalo se da je Bocko bio u pravu. U parkiću su našli stablo hrasta, s čak dvije rupe u deblu. Jednom dolje, pri tlu, a drugom gore u krošnji. Sada su bili pravi susjedi i više se nisu razdvajali. Gricka je ponekad znala imati žute minute, ali dobro je pazila da ne uvrijedi svog vjernog prijatelja. Više se nije pravila važna zbog života na visini. Znala je da se s visine lako može i pasti.