Izvor slike:Dailypainters.com

Bio sam još mali. Nisam ni išao u školu. Cijeli moj svijet bilo je moje dvorište. Kad bih izašao na cestu, mislio sam da sam u drugoj državi.

Bilo mi je jako lijepo. Imao sam svoju mamu, tatu, sestricu, baku, djeda, tetku koja me jako voljela, konje, dva mala ždrebeta, kravice, telad, debele gice, kokice i pijetla, guske, patke i purice, golubove i vrapčiće… Bilo nas je puno. Bili smo velika obitelj. Čim bih bacio kukuruz, pšenicu ili proso na dvorište, dotrčalo je i doletjelo odmah sve što je imalo noge i krila. Jao, kakva je to gozba bila!

A onda bih ja stao između njih kao kralj. Posuo bih se zrnjem pšenice, a ptičice bi sletjele na moju glavu i ramena i veselo kljucale svoj obrok. Uzimale su koliko su htjele, tako dugo dok mi majka nije ljutito istrgnula zdjelu iz ruke i opomenula me:

- Slušaj, ako danas pojedu sve, što će im ostati za sutra?

Naša je kuća imala s vanjske strane dugačak hodnik, a pod strehom su bili drveni golubarnici u kojima su golub i golubica sretno gukali i rodili svoju dječicu. I jednog sam dana pomislio kako bi bilo lijepo kad bih uzeo u ruke jednoga mladog goluba, stisnuo ga na svoje grudi, poljubio u kljun i milovao ga rukama. Donio sam ljestve, prislonio ih uza zid i dočepao se jednoga mladog goluba, čiji su roditelji od straha odletjeli na krov. Bili su uplašeni, pa sam im rekao da ću im ga vratiti čim se s njim malo poigram.

Da mi ne bi nekamo odletio, mladog sam goluba odnio u našu ogromnu spavaću sobu u kojoj se ispod plafona cijelom dužinom protezala velika, nosiva greda. Donio sam svome miljeniku šaku pšenice, ali on nije baš htio jesti. Radije se zavlačio i skrivao pod krevete, a ja sam ga tražio i ponovno lovio. Bio sam tako sretan da sam vriskao od sreće.

Sve je bilo dobro dok se u sobi nije odnekud stvorio naš veliki mačak. Golub se uplašio, oteo mi se iz ruke i zaletio se u prozor koji je bio zatvoren. A zatim je počeo kružiti iznad moje glave. Na kraju je srušio maminu kutiju koja je bila zataknuta za gredu ispod stropa, pa je pala na pod. Bio je to užas jer u kutiji su bile naše kuglice za božićnu jelku. Razbile su se sve osim jedne.

«O, Bože, što će mi reći mama!?» pomislio sam. Otišao sam zatim u kuhinju i bojažljivo upitao:

- Majko, mogu li se razbijene božićne kuglice zalijepiti vodom i brašnom?

Pitao sam to jer sam znao da nismo imali dovoljno novaca za pravo ljepilo.

Ali mama je prestala raditi i pogledala me sumnjičavo:

- Koliko si ih razbio? Nisi valjda baš sve?

Nisam se usudio odgovoriti.

- I vrh, razbio si i vrh? – rekla je očajno jer vrh za jelku u ona vremena bilo je vrlo teško nabaviti. Dobili smo ga u paketu iz Amerike i bio je prava dragocjenost.

- Znaš, nisam to razbio ja, nego golub! – pravdao sam se pred mamom koja je bila ljuta kao ris.

- E kad je tako, sad možeš birati. Ili ćeš ti dobiti šibom po guzi ili ću golubu sjekirom odsjeći vrat? Reci mi tko je od vas dvoje kriv?

Ipak sam radije pretrpio šibu, samo da spasim svog pernatog prijatelja, kojeg sam, dok mi se stražnji dio tijela još dobro žario od batina, drhtavim rukama vratio njegovim roditeljima.

No, Božić je za nas djecu ipak bio sladak i veseo. Mama je umjesto kuglica kupila bombone umotane u zlatni, srebreni, crveni, plavi i šareni ukrasni papir. Jedva smo čekali da božićno slavlje završi, kako bismo sestra i ja te slatke kuglice što prije smazali.