Na kraju sela kućica. Do nje staza koja postaje stazica. Kroz prozor… usamljena djevojčica. Iva.

Već nekoliko godina odrasta u samoći. Svi znaju usamljenu Ivu. Svako je dijete voli. Svaka je majka pozdravlja i svi bi joj rado pomogli. Ali… Iva nikada ne traži ništa.

U svom desetogodišnjem životu napravila je toliko dobrih djela koliko mnogi ne naprave za cijeli život. Kao vila. Kao anđeo.

U selu u kojem živi, mnoge obitelji nisu bile imućne. Za vrijeme usamljenih šetnji, primjećivala je da su djeca tih dana bivala najnasmijanija. Ponekad bi njihovim licima prošla neka tamna sjena, jer im je siromaštvo znalo potamnjeti sreću.

Iva je svake godine, iz toplog drvenog kovčežića sa izrezbarenom srećom na poklopcu, uzimala po nekoliko novogodišnjih ukrasa i na prozorima tužne djece ostavljala po jedan, ne bi li djeci bar na trenutak otjerala tugu. Vremenom, blagdani su bivali kićeni novijim ukrasima, sjajnijim trakama i bogatijom trpezom, pa je sve manje djece ostajalo zamišljeno i tužno u tim zimskim noćima. Sve je to usamljenoj Ivi mamilo osmijeh.

Kad je došao ovaj Božić, Iva je u obližnjoj šumi, kao i svake godine, ubrala jednu borovu grančicu i postavila je kraj toplog kovčežića na kojem je bila slika anđela čuvara.

Kovčežić je dugo bio prepun skromnih ukrasa za bor, koje su ona i njena mama izrađivale od ivinog drveta, lako ga oblikujući i pripremajući za blagdanske dane. Ti su trenuci ostali u Ivinom sjećanju kao najsvetije niti koje je vežu za majku. Noćima su razgovarale, pjevušile nježne pjesme i osluškivale svoju sreću u toplini doma.

Ali tih dana više nema. Iva već dugo ne čuje svoju sreću, a ukrasi, godinama ostavljani na prozorima tužne djece, sada su odloženi na tuđe tavane. Zaboravljeni.

Postavila je Iva grančicu i zapjevala pjesmu anđela, dodirujući kovčeg. Otvorila ga je, a u njemu… miris drveta, pomiješan sa sjećanjima. Ni jednog drvenog ukrasa. Poslije mnogo godina njena samoća je zaplakala. U kovčegu je vidjela toplu sobu ispunjenu majčinim glasom. Na prozorima zavjese vezene njenom rukom, a na stolu… svijeće. Čula je majčine korake kako se približavaju da je pokriju i poljube pred spavanje.

Kroz treptanje, suze usamljene Ive počele su padati na majčin kovčežić. Taj zvuk tuge se neprimjetno počeo širiti po kući. Zimski vjetar ga je raznosio po suhim granama, pustim stazama i zamrznutim krovovima.

U tom trenutku nije postojao ni jedan jedini tavan do čijih greda nisu stigli zvuci Ivine tuge. Na svakom je postojao bar po jedan ostavljeni i zaboravljeni drveni ukras, kojim je Iva usrećivala tužnu djecu iz svoga sela.

Svaki ukras, kao da je zasjao, najprije skromnim bljeskom, a zatim počeo tinjati upornim sjajem. Neki su se počeli vrtjeti, neki poskakivati, a neki čak i sudarati. Tihi i uporni vrtlozi bivali su sve jači i nemirniji, kao da je oživio tavan svake kuće u selu.

Kada je Ivino jecanje postalo jače, a tuga njenom srcu neizdrživa, prozorska okna su se naglo rastvorila i svi drveni ukrasi su jurnuli niz stazu, koja prelazi u stazicu, prema poznatoj kućici na kraju sela.

Iva je trepnula, pokušavajući obrisati teške suze i na ogromno iznenađenje ugledala pun kovčežić drvenih ukrasa. Nije mogla objasniti kako su se stvorili tu, ni zašto je u svakom vidjela nasmiješena lica sada već odrasle djece, ali je postala svjesna koliku im je radost darivalo njeno srce.

Okitila je borovu grančicu, a ostale ukrase ostavila u otvorenom kovčežiću da iz njega sja sreća. Te je noći Ivina kućica bila najsvetije i najsvjetlije mjesto na planetu. Ostala je takva do dugo u noć, a sve zvijezde sa ove strane duše znale su u čijim će se očima ugnijezditi. Posebno jedna. Najdraža.