Postoji pleme u Africi gdje se datum rođenja djeteta ne računa od dana kada je došlo na svijet, niti od trenutka kada je začeto, već od dana kada je dijete bilo misao u majčinom umu. I kada žena odluči imati dijete, ona odlazi i sjedi pod drvetom, sama, i sluša dok ne čuje pjesmu djeteta koje želi doći.

I kad čuje pjesmu tog djeteta, vraća se muškarcu koji će biti djetetov otac, da je i on nauči. Zatim, kad se vole da bi začeli dijete, neko vrijeme pjevaju djetetovu pjesmu, kao način da ga pozovu.

I kada zatrudni, majka uči babice i druge stare žene u selu djetetovu pjesmu, da bi kada se dijete rodi, stare žene i ljudi oko nje pjevali djetetovu pjesmu za dobrodošlicu. Kasnije dok dijete raste, i drugi seljani uče djetetovu pjesmu. Ako dijete padne, ili povrijedi koljeno, netko će ga podići i otpjevati mu je. Ili kad dijete učini nešto divno, ili prođe kroz obrede puberteta, ljudi u selu pjevaju njegovu ili njenu pjesmu.

Ako se u bilo kojem trenutku tijekom života osoba neprihvatljivo ponaša ili učini kažnjivo djelo, pozovu je u centar sela i svi ljudi iz zajednice je okruže. Zatim joj pjevaju njenu pjesmu.

Pleme smatra da korekcija antidruštvenog ponašanja nije kazna, već ljubav i podsjećanje na identitet. Kad prepoznate svoju vlastitu pjesmu, nemate želju ili potrebu učiniti nešto što bi povrijedilo nekog drugog.

Ne morate odrastati u afričkom plemenu koje će vam pjevati vašu pjesmu na svim važnim životnim prijelazima, jer vas život podsjeća kada ste u skladu sa sobom, a kad niste. Kad se osjećate dobro, to što radite je u skladu s vašom pjesmom, a kada se osjećate užasno, nije. Na kraju, svi ćemo prepoznati našu pjesmu i pjevati ćemo je dobro. Možda malo drhtite u ovom trenutku, ali to se događa i najboljim pjevačima. Samo nastavite pjevati i otkriti ćete put koji vas vraća kući.