Snijeg je zabijelio dol i brijeg i izmamio nam osmijehe na lica, barem dok se nismo dosjetili čišćenja, gužvi na cestama i "bljuzgi"... Bilo bi divno da možemo ostati u svojim toplim domovima, priljubiti se uz prozore i promatrati veseo let pahulja. A potom, brzo navući šalove i rukavice, napraviti najvećeg snješka i voziti se sanjkama po čarobnoj bjelini.

Snijeg ima svojih dobrih, ali i loših strana, naročito u poljodjelstvu. Loš učinak izaziva "mokri snijeg", koji svojom masom opterećuje grane drveća i izaziva lomove. Moguće je da se i cijela stabla povaljaju od tog velikog tereta. U ovome slučaju nastaju velike štete u voćnjacima, ali i u šumama. Snijeg koji se zadržava na granama, u narodu se naziva kitina, a snijeg koji pada u velikim krpama i sve zamete - plaštaš ili lopatar. Sitni snijeg koji pod nogama škripi naziva se i sušac. No, potrebno je razlikovati snijeg koji bešumno lepršajući pada prema tlu i onaj već nataložen na tlu. Već su stari Grci činili tu razliku i snijeg koji pada iz oblaka nazivali niphos, a sloj snijega na zemlji shion.

U našem jeziku ta razlika ne postoji. Zapisi iz daleke prošlosti o snijegu, odnosno o snježnim kristalima su vrlo šturi, a razlog je tomu što su gotovo sve velike civilizacije nastale i razvijale se na područjima gdje nije bilo snijega ili je bio izuzetno rijetka pojava. Tako Herodot kad piše o narodima s kojima Skiti dolaze u doticaj preko Kimerijskog tjesnaca (morski prolaz koji povezuje Crno i Azovsko more) kaže:
"A što se tiče onog perja za koje Skiti pričaju da ga je zrak prepun i da se od njega ne može niti gledati niti prolaziti naprijed po kopnu, o njemu imam ovakvo mišljenje: sjeverno od njihova područja neprestano sniježi, manje ljeti nego zimi, kao što je i prirodno; svatko tko je izbliza vidio kako pada gust snijeg zna o čemu govorim: snijeg je, naime, nalik perju; zbog takve zime sjeverna su područja na kopnu nenaseljena. Vjerujem, stoga, da Skiti i njihovi susjedi slikovito govore o snijegu kao o perju. Time sam ispričao ono što se govori o najudaljenijim krajevima."


Mnogi će pomisliti da je snježna pahulja najmanji djelić snijega. No, pogleda li se pažljivije uočava se da je pahulja ustvari nakupina većeg ili manjeg broja snježnih kristala različitog oblika. Olaf Magnus je prvi, već u 16. stoljeću upozorio na zvjezdaste oblike snježnih kristala. Tek otkrićem mikroskopa, a kasnije i mikrofotografiranja snježni kristali zablistali su punim sjajem. U Wermontu u SAD na prijelazu iz 19. u 20. st. ljubitelj prirode i fotograf W.A.Bentley tijekom 50 godina sačinio je zbirku od 5000 snimaka snježnih kristala, a da u zbirci nije bilo dvije identične fotografije. K njemu su dolazili po nadahnuća mnogi umjetnici i brusači dragog kamenja ne znajući odakle mu toliko bogatstvo ljepote i oblika.

Meteorolozi snijeg ubrajaju u hidrometeore, a u skupinu snježnih tvorevina uz snijeg spadaju još solika i zrnat snijeg. Ponekad snijeg pada pomiješan s kišom. Takvu oborinu nazivamo susnježica.