Christopher Michel je pisac, bloger i tata koji je kod kuće sa svojom 18-mjesečnom kćeri Aki.

Zapisao je kako izgleda njihov dan...

6 ujutro

Budilica se tiho javlja. Malena se uvijek budi u 7, kao da ima neki svoj sat, pa ja ustajem ranije kako bih si obavio stvari za koje uz nju nemam vremena; vježbanje, pisanje ili drugo što u svojem slobodnom zanimanju trebam obaviti. Jutros sam odlučio pisati, pa otvaram računalo...

7 ujutro

Aki se meškolji i čuje se škripa krevetića. Moja supruga ustaje, a ja prestajem s radom kako bih nam skuhao kavu i pomogao oko doručka. Aki za to vrijeme vadi svo Tupperware posuđe iz komode koju smo joj manje-više prepustili i odlaže ga uokolo.

9 ujutro

Mama odlazi na posao. Oblačim Aki cipelice i krećemo u obližnji park. Dosta je hladno i oblačno pa je igralište gotovo prazno. Ipak, ugledali smo dječaka kojeg Aki poznaje i njegovu mamu pored ljuljačke. Spustio sam malenu i rekao; "Gle tko je ovdje! Idemo ga pozdraviti!", ali Aki je već otišla do tobogana. Stigla je još jedna osoba koju prije nisam viđao. Činio se kao stariji otac ili možda djed s bebom u kolicima. Poveselio sam se još jednoj muškoj osobi ovdje, ali on se držao distancirano i otišao i prije nego sam ga stigao pozdraviti.

Majka dječaka mi je prišla i rekla mi da obratim pažnju ukoliko se taj čovjek vrati. Navodno se pojavi svakog jutra i mokri u kutu igrališta. "To izluđuje druge roditelje!" - rekla je.

Zapravo je tako nešto jedan od razloga zbog kojeg sam odlučio biti taj koji će ostati s malenom doma. Ježim se od tih čudaka koji se smucaju po parkovima i ponekad bih volio da mi na čelu piše - nisam taj. Jer postoje situacije u kojima se bezazleno obratim djetetu u parku, a onda doleti majka i zagrli dijete podozrivo me gledajući. I osjećam kako podsvjesno u meni vidi opasnost. Pogotovo ako se prije nismo sretali. To je posve razumljivo i inače se ne opterećujem time, ali tek smo doselili u susjedstvo pa su majke, iako prijateljski nastrojene, ipak na oprezu.

A ja želim da Aki pronađe prijatelje i da se majke osjećaju sigurno kad su njihova djeca blizu mene, kao što se osjećaju sigurno s drugim roditeljima na igralištu.

9:30 ujutro

U park je došla još jedna mama koju poznajem iz glazbene radionice. Ona ima djevojčicu Akine dobi. Počele su se igrati i Aki joj je dala svoj keksić tako da joj ga je praktički stavila u usta. Dok je grickala taj keksić, djevojčica je cijelo vrijeme ponavljala Akino ime. To je bilo jako slatko. Obožavam vidjeti Aki tako sretnu i nesebičnu. Ima ona svojih "teških" trenutaka, ali sve u svemu, osjećam kako imam suosjećajno i drago dijete.

10:30 ujutro

Aki je počela zijevati pa smo krenuli kući nešto pojesti prije spavanja u 11. Danas sam imao sreće jer je spavala par sati pa sam mogao još raditi, oprati suđe od doručka prije kuhanja ručka i čak pogledati TV.

Televizor nikad nije upaljen dok je Aki budna. Odlučili smo da će tako biti negdje do njene 3-4 godine, a možda i kasnije. Puno smo razmišljali i razgovarali o tome i donijeli svoju odluku. Obzirom da i sami vrlo rijetko gledamo TV, to nije nikakav problem. Tim više što većinu svojeg slobodnog vremena (kad Aki spava), ja radim. Aki jest tip djeteta koje se često samo igra, ali svejedno treba motriti na nju. Zadnji put kad sam pokušao raditi dok je bila budna, pronašao sam hrpu njezinih malih vlakića u kutiji našeg kućnog ljubimca.

1 sat poslije podne

Aki se probudila i skuhao sam ručak. Čitali smo i igrali se, a onda je došlo vrijeme za popodnevni sat glazbe.

2:30 poslije podne

Glazbena radionica je super. Pohađa je još desetak djece, uglavnom djevojčice Akine dobi. Zveckamo, bubnjamo i pjevamo pjesmice... Radionicu vodi talentirani glazbenik koji pršti od energije. Aki je pola vremena provela zureći u njega i upijajući.
Kod kuće često oponaša te glazbene pokrete. Usred jedne uspavanke, ustala je, potrčala i sjela u krilo jedne od mama na radionici. Ta ju je mama pomazila, a druge su se mame raznježile. Nešto kasnije, do mene je dopuzala jedna djevojčica od 10-tak mjeseci i stavila mi ručicu na koljeno. Nakon trenutka oklijevanja, podigao sam je, pomazio i pustio da otpuže dalje. Svi smo bili razdragani i nasmiješeni.


Kako se sat bližio kraju, majka jednog dragog dječaka se našalila kako će maleni postati pravi zavodnik obzirom da je jedini dječak u grupi. Svi smo se nasmijali. Doznao sam da u obližnjim kvartovima ima više očeva koji su poput mene kod kuće s djecom, ali upoznao sam ih tek nekolicinu. Mislim da bi mi bilo lakše biti dijelom takve zajednice.

4 sata poslije podne

Skoknuli smo do trgovine i kupio sam nekoliko namirnica za večeru. Pri povratku, odlučio sam da bi naša popodnevna užina moglo biti nešto od kineske hrane. Živimo u blizini kineske četvrti koja u svojim pekarnicama nudi pregršt ukusnih poslastica. To baš ne spada u zdravu hranu, ali obzirom da rijetko kupujemo u pekarnicama, a Aki je bila dobra, ušli smo unutra. Aki je odmah počela cendrati pokazujući na jedno punjeno pecivo. Onda je plakala sve više i jače jer je pecivo željela jesti odmah. Nisam joj ga odmah mogao dati i nastao je cirkus. Sad više nije htjela niti hodati, pa sam je morao podići i nositi sa svim tim stvarima, sve dok se opet nije počela otimati da je spustim. Ah, klinci... Spustio sam je i dao joj pecivo, smirila se... ali, koja je to bila gnjavaža...

Većina majki se, kad su zbog nečega frustrirane, rasplaču. Ja ne. To je stereotip, znam, ali moja reakcija na frustraciju je ljutnja. Poželim vikati i lupiti šakom po zidu. Tu moju potrebu Aki ne vidi, našao sam način da se ispušem. Da bih ostao smiren i svoje opće stanje držao pod kontrolom, odabrao sam - trčanje. Kad u nekom trenutku dana dosegnem točku ključanja, uzimam predah; stavim Aki u krevetić na par minuta i ispušem se pred vratima sobe ili se strpim dok joj majka ne dođe kući, predam joj Aki i odem na večernje trčanje. Ali, to je rijetko. Današnja "parada" nije bila velika stvar, tako da smo ostatak popodneva proveli u igri i spravljanju večere.

7 sati poslije podne

Moja supruga je došla kući pa smo večerali. Onda sam se malo sakrio dok je žena kupala Aki i spremala je za spavanje. Ponekad se uključim i ja, ali uglavnom to prepuštam supruzi. Umoran sam od cjelodnevnih obaveza prema malenoj, a i to vrijeme omogućuje supruzi da bude s kćeri. To je njihovo vrijeme.

8:30 uvečer

Aki je u krevetu. To su neki od meni najdražih trenutaka - da budem malo sam sa svojom ženom. Pričamo i onda se skrasimo s vrećicom čipsa pa skupa pogledamo omiljenu seriju.

10:30 - 11 uvečer

Sutra mi je dan za jutarnje vježbanje, stoga sam navio sat na 6, malo čitao i zaspao...