"Tata, jesam li lijepa?"

"Da, jako si lijepa."

"Tata, što znači biti lijep?"

"Ljepota znači puno stvari. Zapravo, ona za svakog znači nešto drugo. Teško ju je objasniti."

"Kako ti znaš da sam ja lijepa?"


Htio sam reći svojoj kćeri:

Zato što si draga. Zato jer ti se oči rašire i nasmiješiš se kad vidiš nešto što do tada nisi. Jer ti se čelo nabora kad o nečemu razmišljaš. Jer, kad si uzbuđena oko nečega, zabaciš ruke unazad dok trčiš. Zato što, kad te gledam u oči, vidim tvoju mamu i podsjećaš me na to koliko se volimo. Jer se penješ na stvari na koje vjerojatno ne bi trebala...

Lijepa si kad zapitkuješ. Lijepa si kad ti odgovaram, a ti me pitaš nešto drugo. Lijepa si kada me gledaš u nevjerici i pitaš; "Je li to stvarno, ili se samo šališ?". Lijepa si kad se smiješ mojem odgovoru.

Tvoje lice je lijepo kad poljubiš svog brata u čelo. Tvoje ruke su lijepe kada ih ispružiš prema mojima, kad uzmu stvari iz tvoje mašte i prenesu ih na papir i kada tvoje uzbuđenje pretvore u pljesak. Tvoje ruke su lijepe kada njima grliš mamu, kad mašeš po zraku dok plešeš i kad na njih nasloniš glavu dok čitaš. Tvoje noge su lijepe kad trčiš i okrećeš se, skačeš pa opet trčiš.

Lijepa si jer si živa. Lijepa si jer si znatiželjna. Lijepa si jer iz svijeta uzimaš dobre stvari, provlačiš ih kroz svoje uši i oči, usta i tijelo i vraćaš ih meni kroz djela i riječi, kroz sve što radiš. Ti si najljepša osoba koju znam.

Što sam zaista rekao:

"Jednostavno znam."

"Oh! Ok! Hvala tata!"


Zatim si otrčala, s rukama iza sebe, nogama ispod, otvorenim očima, premlada da se zamaraš ljepotom, a lijepa u isto vrijeme. Tako, tako lijepa.