Braća ili sestre važne su osobe koje uvelike utječu na cjelokupni razvoj ličnosti, posebno u djetinjstvu. Karakterne osobine kao što su razumijevanje i tolerancija ili agresivnost i stalna ljubomora, inat, povlačenje od odgovornosti, stječu se u obitelji i u odnosima s braćom i sestrama. One ostaju trajne i u odrasloj dobi, utječu na prilagođivanje i uspješnost u društvenom i privatnom životu. Važno je istaknuti da se te osobine često prenose dalje s generacije na generaciju.

Odnos braće i sestara u društvu se ponekad idealizira, gotovo se smatra svetim. Tako se npr. vjernici obraćaju jedni drugima s: braćo i sestre, što sugerira duboku duhovnu povezanost, lojalnost i požrtvovnost koja ne priznaje neprijateljstva i sukobe. Međutim, u svakodnevnom životu u obitelji, odnosi među braćom i sestrama često su mnogo složeniji i daleko su od idealnih. Za bratske je odnose karakteristično to što predstavljaju kombinaciju suprotnih osjećaja: snažnih osjećaja privrženosti i povezanosti, ali isto tako snažnih suprotnih osjećaja.
Rivalstvo se može shvatiti i kao "borba" za prvo mjesto u pažnji i ljubavi majke i oca, odnosno neke druge osobe iz djetetove okoline. Ljubomora je potreba za isključivim posjedovanjem onog koga se voli (npr. majke). Roditelji se najčešće tuže na agresiju prema braći. Agresija djeteta u osnovi je upravljena više prema roditeljima, ali je dijete ne usmjerava toliko prema roditeljima već više prema bratu ili sestri, u strahu da ne izgubi roditeljsku ljubav.

Rivalstvo i ljubomora

Rivalstvo i ljubomora ponekad su potaknuti neprimjerenim očekivanjima roditelja. Nemali broj roditelja ima nerealno visoka očekivanja. Zbog različitih razloga (sami su bili jedinci, slagali su se s braćom ili nisu, pa djecu žele od toga zaštititi) roditelji očekuju da se djeca u potpunosti međusobno prihvaćaju i vole. Ne toleriraju čak ni nesporazume, a kamoli sukobe. Često i onda kad su sami agresivni u rješavanju vlastitih nesporazuma i to pred djecom, roditelji očekuju da se djeca ne svađaju, da starija djeca bez pogovora čuvaju mlađu, da se stalno s njima igraju i sl.

Neki roditelji u dobroj namjeri zanemaruju mlađu djecu kako bi se više posvetili starijima (ili obrnuto) i teško prihvaćaju da je dijete ljubomorno, jer smatraju kako svojim ponašanjem sprečavaju ljubomoru djeteta i ne vide razloge za takve dječje osjećaje. A osjećaji, svi znamo, često dolaze bez nama jasnih i prepoznatljivih razloga. Kako bismo pomogli djeci u prilagođivanju na braću i sestre, najprije je potrebno razumjeti i prihvatiti sve ono što dijete proživljava u odnosu prema braći i sestrama, već od njihova rođenja.

Kako dijete doživljava rođenje brata ili sestre

Dijete je prije svega uplašeno i boji se gubitka roditeljske ljubavi i pažnje. To je razumljivo jer novorođeno dijete samom svojom prisutnošću ugrožava postojeći jedinstveni odnos ljubavi s roditeljima, posebno s majkom. To kod djeteta izaziva nesigurnost i strah od odbacivanja koji je uvijek prisutan kao ljudska strepnja. Kako dijete razmišlja u toj situaciji, pokazuje četverogodišnjak koji dolazi u rodilište vidjeti seku i komentira: "Seka je lijepa, ali gdje su seki mama i tata? Ja svoju mamu i svoga tatu nikome ne dam". Takva je reakcija razumljiva jer svako dijete želi potpunu roditeljsku ljubav i pažnju pa kad prijeti gubitak te pažnje, dijete postaje uznemireno. U ovom primjeru, kao i kod većine djece, odnos s novorođenim djetetom je ambivalentan, dijete pokazuje i pozitivne i negativne reakcije.

Važno je razumjeti i prihvatiti dijete koje dolaskom novorođenčeta postaje rastrgano između dva osjećaja: s jedne strane ljubavi, a s druge ljutnje i agresije prema roditeljima i prema novom članu. Pritom dijete osjeća krivnju i zato sebe smatra lošim i bezvrijednim.

Što sve utječe na prilagođivanje na brata ili sestru? Zašto se neka djeca teže prilagođuju?

O čemu to ovisi?

Prilagođivanje je određeno osobinama djeteta, ali i odnosom djeteta i roditelja kao i odnosima svih članova obitelji.

Temperament djeteta

Roditelj se treba pripremiti na činjenicu da se djeca rođenjem razlikuju po svom temperamentu. Tri su osnovne komponente temperamenta (intenzitet emocija, razina aktivnosti i socijabilnost). Neka su djeca snažnog temperamenta, zahtjevna, dominantna, snažne volje, druga su po svojoj prirodi poslušna, dobra ili tjeskobna i razdražljiva. Nemirna, impulzivna, djeca snažnih emocija teže se slažu s braćom, pogotovo ako su oba djeteta takva. Za razvoj ličnosti djeteta, uz temperament, važan je karakter koji je određen i naslijeđem, ali i načinom na koji roditelji i obitelj odgajaju dijete.

Dob

Manja djeca, posebno mlađa od 18 mjeseci teže se prilagođuju. Majka im je još toliko potrebna da nemaju sposobnost prihvaćanja novog djeteta. Starija djeca od nekoliko godina lakše će se prilagoditi, osim ako do tada nisu bili središte svijeta ili ako do rođenja drugog djeteta nisu razvili zadovoljavajući emocionalni odnos s majkom.

Starija su djeca emocionalno, socijalno i intelektualno zrelija i mogu osjetiti empatiju i razumjeti perspektivu druge osobe. Ona mogu pomagati oko novorođenčeta i baviti se i drugim aktivnostima i izvan obitelji, što im također olakšava prilagodbu. Reakcije starijeg djeteta očituju se poslije, kada mali rival počinje u kući osvajati sve više prostora, kada prohoda, progovori i počinje se "praviti važnim". Stariji nastoji zadržati svoj položaj pa ako ne uspije, pokazuje otvorenu agresivnost ili se povuče u sebe i razmišlja o osveti. Poslije se pojavljuje natjecanje, sa željom da se bude bolji od rivala. Neka djeca pokazuju svoju superiornost zaštitničkim odnosom ili prenaglašenom pomoći majci, posebno oko djeteta, pri čemu su ponekad autoritativni i agresivni. Dobro je znati da ona djeca koja u početku jače reagiraju otporom i negodovanjem, se kasnije brže prilagođuju od povučene djece koja ne pokazuju vanjske reakcije.

Odnosi roditelj – dijete

Različito postupanje roditelja prema djeci, otežava prihvaćanje novopridošlog djeteta. To posebno pogađa djecu predškolske dobi. Istraživanja pokazuju da se majke slično ponašaju prema djeci u istoj dobi, ali kad je riječ o starijoj djeci, zahtijevaju veću zrelost pa i malo dijete tada postaje veliko. Najčešće očekuju da, kao "stariji i pametniji", popuste i ponašaju se zrelije, a da se pritom ne ljute i da nisu tužni ni razočarani zbog svog novog položaja. To je preveliko očekivanje koje dijete redovito ne može ispuniti bez posljedica. Roditelj često nije toga svjestan, a još manje je spreman prihvatiti patnju koju doživljava starije dijete u toj situaciji. Osmogodišnjak koji raste u zdravoj, emocionalno toploj obiteljskoj klimi, a ima dvogodišnjeg brata, na pitanje kada mu je najteže, odgovara tužnim glasom: "Najteže mi je kad mama ljubi bracu i tepa mu: Sunce moje malo."

Rođenjem novog djeteta mijenjaju se obiteljski odnosi

Rođenje brata ili sestre veliki je stres ne samo za dijete već za cijelu obitelj. Donosi veliko uzbuđenje i radost, ali i više obveza i briga roditeljima, posebno ako je dijete zahtjevno ili bolesno. Osjećaji roditelja također se mijenjaju. Roditelji se često brinu kako će dijete prihvatiti novorođenče, a istodobno se brinu i za vlastite osjećaje. Hoće li moći voljeti drugo dijete kao i ovo i kako voljeti drugo dijete, a da istodobno nešto ne oduzmu onom prvom. Često svoju strepnju i ne znajući prenose na djecu i govore im baš ono što će dijete najviše uznemiriti, kao npr.: "Kad dođe beba, ja ću te voljeti kao i do sada, voljet ću te jednako kao i bebu." Kad slušaju takve riječi, djeca s pravom provjeravaju tu "jednaku" ljubav. Postavljaju pitanja: zašto mene ne nosiš, zašto meni ne daš bočicu, zašto beba može piškiti u pelene, a ja ne mogu...

Ako su postojali sukobi među roditeljima, sada se produbljuju. Djeca oponašaju konfliktno ponašanje roditelja, što ih čini nesigurnima i tjeskobnima. Za dijete je važno mentalno zdravlje roditelja. Tako npr. depresivne majke koje teško podnose opterećenja nastala rođenjem djeteta prenose to i na djecu. Bitno je kako funkcionira obitelj i kakva je emocionalna obiteljska klima. Sve te situacije djeca lakše podnose ako su roditelji topli, njegujući, pažljivi prema svoj djeci i ako im dopuste slobodno i bez roditeljske ljutnje izraziti ono što osjećaju, najčešće strah od gubitka roditeljske ljubavi, ljutnju, ljubomoru i rivalstvo.

Odnosi između roditelja i starijeg djeteta se mijenjaju

Majke u prosjeku manje vremena provode sa starijom djecom, manje razgovaraju i igraju se, ali povećavaju kažnjavanje i kontrolu ponašanja, posebno prema djevojčicama. Tate se u toj situaciji više bave starijom djecom.

Kad ima više djece u obitelji

Najstarije dijete osjeća se najviše uskraćenim, posebno ako je neko vrijeme (od treće do pete godine) bilo samo. Najjače reagira kad se rodi prvo dijete jer se brine kako sačuvati svoj položaj ili pak kako se othrvati zahtjevima roditelja da popusti mlađem, a da ništa ne dobije zauzvrat. Drugo dijete često se povezuje sa starijim i oponaša ga. Ako je troje djece u obitelji, srednje je dijete rastrgano kontradiktornim identificiranjem s mlađim i sa starijim, pa je zna biti zbunjeno, agresivno ili povučeno. Za najmlađe dijete je tipično da dobije najviše pažnje, pa tu privilegiranu poziciju nastoji zadržati što dulje.

Pripreme za rođenje brata ili sestre

Pripreme su važne jer dobre pripreme na početku mogu smanjiti ili spriječiti poteškoće u kasnijim odnosima djece.

Kada i kako reći djetetu da će dobiti brata ili sestru?

Odmah, čim su roditelji sigurni da majka čeka prinovu, treba reći djetetu i uključiti ga u sve pripreme (uređenje prostora, kupnje i dr.). Tijekom trudnoće ima situacija u kojima je prikladno, npr. kod prijatelja koji imaju malo dijete, skrenuti pozornost na to kako je novorođenče bespomoćno i kako bez pomoći drugih, a posebno mame, ne bi moglo samo jesti, kupati se, presvući, sjediti. Neka dijete odlučuje o izboru nekih predmeta koje kupujemo za novorođenče kako bi se osjećalo važnim. Navedite ga da vam kaže bi li voljelo imati bracu ili seku. Za vrijeme obroka razgovarajte o tome gdje bi seka ili braco mogli sjediti za stolom i sl. Nije dobro djetetu naglašavati kako će ono voljeti bebu i igrati se s njom. Jer kad novorođenče dođe, onako maleno, plačljivo, ne samo da ono nije spremno za igru nego se ni mama ni tata više nemaju vremena igrati. Starije se dijete osjeća prevarenim. Zašto bi uopće voljelo takvu bebu?

Važno je izbjegavati istodobne druge velike promjene u životu djeteta, kao što je odlazak u jaslice ili vrtić, promjenu sobe ili odlazak baki ili djedu. Neka svakodnevna rutina ostane ista jer dijete promjene, a posebno odvajanja, doživljava kao odbacivanje i misli da ga više ne volimo. Tada će drugo dijete smatrati krivcem za odvajanje od roditelja. Ako je ikako moguće, ne uskratite starijem djetetu najmilije trenutke kao priču pred spavanje, zajedničke obroke, kupanje, odlazak u kupnju...

Ne dopustite preveliki entuzijazam u očekivanjima, već upozorite dijete da rođenje brata ili sestre, osim radosti donosi i neke promjene u načinu života; više briga, posla i promjenu u dnevnim aktivnostima za sve članove obitelji. Treba naglasiti njihovu važnu ulogu i pomoć u podizanju brata ili sestre koja će se mijenjati kako prinova raste, ali će ostati trajna do kraja života.

Ako postoji problem u odnosu dijete – roditelj, treba ga rješavati prije. Dobro je dijete upoznati s fiziološkim promjenama kod majke i novorođenčeta. Dok je mama u bolnici, netko iz obitelji mora biti uz dijete i djetetu to treba unaprijed objasniti. Posjete majci u bolnicu poželjne su jer smanjuju stres odvajanja i smiruju dijete.

Kad novorođenče dođe kući

Važna je pomoć oca, bake, djeda i ostalih odraslih. Bavljenje oca djetetom, više vremena za igru i druženje pomaže i djetetu i majci: djetetu nadomješta majku, a majci smanjuje stres nastao zbog novih odgovornosti i obveza. Poželjno je uključiti dijete u brigu oko novorođenčeta (donositi pelene, držati bočicu), uputiti ga u njegove potrebe i osjećaje, dati djetetu na važnosti napomenama kao što su: beba te gleda i voli kad je tako nježno grliš, smije ti se, sviđa joj se kako je hraniš. Dobro je osigurati svaki dan malo vremena (barem 10 do 15 minuta) samo za starije dijete. Neka netko povremeno pričuva novorođenče dok dijete s roditeljima iziđe u šetnju, kino i sl.

Kako djeca mogu reagirati na novopridošlo dijete?

U toj situaciji, dijete se susreće sa silinom osjećaja ljubomore i rivalstva. Svakom odraslom je to teško, a djetetu je još teže zbog njegove nezrelosti. Treba pomoć odraslih kako bi moglo izići na kraj s tim zastrašujućim osjećajima i prevladati ih.

Pomoć roditelja sastoji se prije svega u prihvaćanju osjećaja djeteta takvih kakvi jesu. To je težak zadatak za roditelja jer svaki roditelj nastoji da je njegovo dijete sretno i teško podnosi kad dijete pati, kad je ljuto i tužno, kad izražava želju da se brat ili seka nisu ni rodili, da ih nekom daju, da se razbole, odu u bolnicu. To su misli koje se nameću djetetu bez njegove volje i muče ga. Ono zbog toga pati i osjeća se krivim i odgovornim kad se bratu ili sestri zaista dogodi nešto loše, npr. kad se razbole. Uza sve to, dijete često ne može svoje osjećaje ni sa kim podijeliti zbog srama ili straha od odbacivanja.

Unatoč svim pripremama, neka djeca reagiraju burno i na različite načine. Najsnažnije reakcije mogu se očekivati u male djece, jedinaca, djece osjetljive na promjene u hrani, preosjetljive djece koja teško prihvaćaju nove ljude i situacije kao i djece koja su do tada bila središte svijeta, kojima se posvećivala prevelika pažnja. Takvoj će djeci za prilagodbu trebati više vremena i više strpljenja odraslih. Smetnje ponašanja u vrijeme kad se rodi brat ili sestra jače su izražene u male djece u dobi do 5 godina. Ljubomora je, čini se, najviše izražena ako dobna razlika među djecom iznosi od 1,5 do 3 godine.

Kako se može ponašati trogodišnjak nakon rođenja brata ili sestre?

Dijete će npr. prići novorođenčetu, pomilovati ga ili uštipnuti za ruku ili nogu. Ako ga roditelji zbog toga ne krive, ne kažnjavaju i ne spriječe mu ponovno približavanje bebi kad god to zaželi, ako ne prekidaju njegovu priču za spavanja čim mlađe dijete zaplače, takvo će ponašanje brzo proći. Nekad djeca otvoreno protestiraju, traže da se mama neprestano bavi njima, često pitaju roditelje vole li ih, traže da se seka ili braco vrate od kamo su došli, kažu da ne vole brata ili sestru. U tome ih ne treba sprečavati i toga se ne treba plašiti. Naprotiv, treba ih poticati da kažu što im smeta, što oni očekuju od roditelja. To naravno ne znači da roditelj treba u svim zahtjevima udovoljiti djetetu. Udovoljit će ono što može, a dijete će i s tim biti zadovoljno ako prihvatimo da ima pravo željeti i ono što je neostvarivo. Ako ih spriječimo u izražavanju osjećaja, mogu postati nemogući: razdražljivi, plačljivi, vrište ako im se odmah ne ispuni svaka želja. Ne slušaju mamu, tuku je i guraju od sebe. U vrtiću plaču, odbijaju hranu, ne igraju se s djecom, protestiraju pri odlasku u vrtić, ponovno mokre u krevet. Dok novorođenče spava, ulijeću u sobu, lupaju vratima, viču, a kad mama hrani mlađe dijete, na silu sjedaju u krilo, ljute se, plaču, udaraju. Tako se ponaša dijete koje doživljava da ga više ne vole kao prije, osamljeno i odbačeno dijete.

Neke tipične reakcije nakon rođenja brata ili sestre su:

• pojačani sukobi s roditeljima, dijete postaje zahtjevno, razdražljivo, nervozno

• pretjerana potreba za roditeljskom blizinom

• separacijski strah (strah od odvajanja od roditelja)

• zabrinutost

• ravnodušnost

• depresivno povlačenje

• skretanje pozornosti na sebe regresija na prijašnje ponašanje (ponovno tepanje, ponovno nekontrolirano mokrenje), što je odraz djetetove potrebe da se roditelji i dalje brinu o njemu jednako kao i o pridošlom djetetu

• noćna buđenja i dolaženje u krevet roditeljima

• agresivno ponašanje prema novorođenčetu koje treba odlučno i jasno sprečavati i ne ostavljati dijete nasamo s mlađim djetetom

Većina emocionalnih poteškoća je prolazna i najčešće se za nekoliko mjeseci počnu smanjivati i potpuno nestanu za godinu dana.

Utjecaji braće i sestara na sazrijevanje i osamostaljivanje

Bratska je ljubav nesumnjivo trajno i neprocjenjivo bogatstvo koje nas hrani i podržava cijeli život. Iskustvo kao i rezultati studija pokazuju da tijekom djetinjstva, braća i sestre snažno potiču razvoj ličnosti u pravcu bržeg sazrijevanja i osamostaljivanja, razvoja emocionalne inteligencije, osjećaja za potrebe drugih oko sebe, radoznalosti i suosjećanja. U doba odrastanja, starija djeca služe mlađoj kao učitelji, zamjenski roditelji ili kao model, pružaju zaštitu, podršku i sigurnost u stresnim situacijama. Starija djeca razvijaju osjećaj odgovornosti (više djevojčice) i zaštite (više dječaci). Starije dijete će čuti roditelja koji mu objašnjava da je mlađe dijete bespomoćno i da se netko treba o njemu brinuti. Djeca vole kada im se povjeri briga o nečem ili nekom, ako se u tome ne pretjeruje. Starija djeca potiču razvoj motorike i pokretljivosti mlađeg jer se igraju s njim. Mlađe ih oponaša u igri, jelu i govoru. Uz stariju djecu mlađa uče brže nego uz odrasle jer su generacijski bliži, provode mnogo vremena zajedno, a imaju jednostavnije i prihvatljivije pokrete, manire i vokabular nego odrasli. Mlađa djeca oponašaju starije, od njih uče pa je poznato da djeca koja imaju stariju braću i sestre imaju veće predznanje u školi, znaju više pojmova, imaju bolje razvijeno mišljenje. Mlađa djeca također utječu na stariju, oplemenjuju ih, bude u njima osjećaj nježnosti, požrtvovnosti i brige za drugoga.

mr. sc. Mirjana Šprajc Bilen, psihologinja – psihoterapeutkinja
Klinika za dječje bolesti Zagreb

Vezani članak:

• Kako spriječiti dječje svađe