LIKOVI:

• vragolasti Darkić

• Zdravkica

• vila Valentina

• pjevači

SVI ZAJEDNO PJEVAJU: Bilo je to, bilo je to, bilo je to na Valentinovo, sjećam se ja, sjeti se ti, tad se darivaju zaljubljeni….

DARKIĆ (drži cvijet u ruci, sjedi na stolčiću i govori sam sebi, trgajući latice cvijeta): Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me… ne vooooliii meeeeee... To nije istina, ovaj cvijet nije pouzdan, uzeti ću drugi! (ponovno kida latice s cvijeta i govori) Ne, to ne može biti istina, opet me ne vooooliiii... Zašto se to meni događa... Zdravkice moja, što si mi to učinila... zašto me ne voliš... a ja tebe sanjam... sanjam tvoje divne, duge pletenice, kako lepršaju na vjetru, a ja ih lovim i veselo čupam. Sanjam kako ti svaki dan u torbu stavljam uginule kukce i kako ti izmičem stolac na koji želiš sjesti. O Zdravkice, sve to činim za tebe, a ti mene  ne vooooliiiššššš... Ne mogu to više podnijeti, tko će mi pomoći u mojoj nesretnoj ljubavi?

(dolazi vila Valentina)

VALENTINA: Ja ću ti pomoći, Darkiću!

DARKIĆ: Ti?! Ti ćeš mi pomoći? A tko si ti?! I kako ćeš mi pomoći?

VALENTINA: Zovu me vila Valentina, jer pomažem nesretno zaljubljenim ljudima.

DARKIĆ: Glupost! Ja uopće nisam nesretno zaljubljen i ti ne znaš ništa o meni!

VALENTINA: Znam, znam... Promatram te već nekoliko dana i ako se tako bezobrazno nastaviš ponašati prema Zdravkici, nikada te neće zavoljeti!

DARKIĆ: Bezobrazno?! Činim sve najljepše stvari za nju, a ti kažeš da je to bezobrazno...

VALENTINA: Čupanje za kosu, uginuli kukci... djevojčicama to nikako nije lijepo.

DARKIĆ: Da? A što da onda učinim, kako da se ponašam?

VALENTINA: Otpjevaj joj neku pjesmu. Djevojčice to jako vole! Želim ti sreću! Vidimo se uskoro! (vila odleti)

DARKIĆ (uzima svoju gitaru i odlazi Zdravkici pod prozor pjevati): Donio sam ti buket cvijeća (pjeva zavijajući i glupirajući se),
ali s njim sam te ugledao jaaaa... Pravila si se da ne poznaješ me, bacit' ću vodu na tebeeeeeee...

(Zdravkica se nalazi u svojoj sobi i gleda se u ogledalo. Svojom pjesmom, Darkić je nervira. Zdravkica ustaje i kroz prozor na Darkića baca stvari.)

ZDRAVKICA: Odlazi, bezobrazniče jedan!

(Darkić sav iznenađen i pogođenom loptom, odlazi zbunjen, ne zna što je loše učinio.)

DARKIĆ: Možda bih joj trebao sam napisati neku pjesmu, a ne pjevati ove gluposti. Uzima papir i olovku i piše pjesmu:
O moja zdravkice,
debeljuškasta ljepotice,
volim tvoje duge pletenice,
kad u njih uplićem svoje oštre škarice…

(Dolazi Valentina i lupne Darkića po glavi.)

VALENTINA: I ti misliš tako osvojiti Zdravkicu?

DARKIĆ: A što nedostaje mojoj pjesmi?! Čak se i rimuje!

VALENTINA: Joj Darkiću, ali Zdravkici pišeš samo nepodopštine koje bi joj volio učiniti! Sve je to ružno! Trebaš joj napisati ljubavnu pjesmu, ili pokloniti lijepo cvijeće, ili licitarsko srce...

DARKIĆ: Ahaaaa! Neću odustati od Zdravkice! Napisati ću joj najljepšu pjesmu i pokloniti najljepše srce koje postoji!
(piše pjesmu i izrađuje srce i govori sam sebi) Očarat' ću je svojim nastupom, bit ću pravi Don Juan!

(Darkić ponovo odlazi Zdravkici pod prozor. Valentina najavljuje Darkićev nastup.)

VALENTINA: Dragi prijatelji, a sada za vas - Darkić!

DARKIĆ (pjeva i pleše): Ti si moja ljubilica malena, ja sam tvoja varalica šarena, kad te vidim ja na sve zaboravim, ali glumim kao da te ne vidim, baš si slatka ne mogu odoljeti, mog'o bi te pojesti….jeeeeee!!

VALENTINA (šapuće): Darkiću, Darkiću, recitacijaaaaa…

DARKIĆ (izražajno recitira pjesmu dočaravajući je pokretima ruku): O Zdravkice moja, ti si moja ljubav stara, ti si dunja sa ormara, zbog tebe se srce topi, budi moja voljena! Evo, bacam se na koljena...

(Zdravkica ga zadivljeno gleda kroz prozor, ne vjerujući svojim očima i ušima. Darkić, nakon što pročita pjesmu, klekne na koljena i rukom joj pokazuje kako joj poklanja svoje srce. Zdravkica izlazi iz kuće i sva sretna, poskakujući, uzima srce. Uhvate se za ruke.)

ZDRAVKICA: Darkiću, Darkiću, moj zločesti Darkiću... nitko mi nikada nije poklonio ništa ljepše! Nikada nisam vjerovala u
Valentinovo...

DARKIĆ: O, Zdravkice moja... A smijem li te samo malo, samo jednom još, povući za pletenicu?

ZDRAVKICA: Neeee...

(Darkić je svejedno malo povuče i krenu se loviti u krug.)

VALENTINA: Lljubav zaista ne poznaje granice...