LIKOVI:

Radnja se zbiva u hrastovoj šumi u kojoj majka medvjedica podiže svoje mladunce. Zima je. Šuma je prekrivena suhim lišćem i snijegom. Prikazan je brlog pod starim hrastom u kojem medvjedica čuva mladunce.

SOVA (smireno i važno govori iz duplje u stablu, držeći pero i knjigu):

U brlog onaj pod hrastom starim,
(Nije za tuđim poslom da marim),
al 'ove je zime medvjeda dva
donijela na svijet medvjedica.

Ta novost bitna brzo se širila!
Bića su sitna iz rupa izvirila. (Životinje izviruju iz skrovišta, osluškuju)
Vrlo je važno za Šumsko vijeće
kad netko prvim korakom kreće. (Medvjedići se bude)

Mladunce dobro čuvati treba,
jer možda netko odnekud vreba.
Zato su mladi, bez zuba, dlake,
rasli u toplom naručju majke. (Medvjedica mladunce drži u naručju)

Sada ja, stara i mudra sova,
dok se odmaram od noćnog lova,
uzimam pero pod lijevo krilo
da vam napišem kako je bilo. (Vadi pero, namješta naočale i zapisuje)

Mama medvjedica (nježno mazi mladunčad, namještajući lišće, travu i kore unutar brloga):

Dugo sam tražila takvo zdanje.
U svakoj šumi takvo je stanje.
Teško je naći sklonište pravo
na koje samo ti imaš pravo.

Lako ćeš naći premale rupe,
gdje životinje plodove kupe.
Al 'u svako malo bolje mjesto
lija se useli vrlo često. (Lisica se šulja oko okolnih stabala i rupa)

Brlog u sebi imati mora
krevet od dobrih i suhih kora,
obložen lišćem i mekom travom,
malima da je meko pod glavom. (Mazi mladunčad, namješta ih na krevet)

Kad sve je došlo na mjesto svoje,
na svijet je došlo i ovo dvoje.
Još su maleni, tek piju mlijeko.
Sve im je novo i sve daleko. (Pospani medvjedići se u brlogu polako razbuđuju)

Jedno je žensko, a drugo muško.
Drijemaju stalno, mrdaju njuškom.
A kad porastu, postanu jači,
saznat će šuma koliko znači. (Nestašni medvjedići se igraju s majkom)

Dolazi proljeće. Razilaze se gusti oblaci. Otapa se snijeg. Nazire se sunce. Priroda oživljava. Čuje se glazba koja dočarava buđenje proljeća.

SOVA (polako se kreće, pokazujući promjene u prirodi):

Polako teče to zimsko vrijeme.
Sunce sa šuma sad skida breme.
Uporni taj se otapa snijeg.
Ukazali nam se šuma i brijeg.

Nikada nitko u svom životu
vidio nije takvu ljepotu! (Ponosno i dostojanstveno)
Nije da hvalim stanište svoje,
al' ove moje riječi stoje!

Mama medvjedica (sretno i ponosno):

Proljeće vam je godišnje doba
kad sve se budi i sve hoda.
Tako će danas i djeca moja
upoznati stotine lijepih boja. (Majka polako skida ostatke snijega sa brloga)

Saznat će gdje sve izlaze klice,
zašto na grani pjevuše ptice. (Pojavljuje se trava, čuje se cvrkut ptica)
Sami će osjetit mirise cvijeća
i upoznavati vrste drveća. (Mladunci skaču po brlogu; cvijeće, drveće)

Mlada medvjedica (nestrpljivo i radoznalo):

Majčice, mama, na sunce želim!Znaš da se dugo tome veselim! (Mladunci razdragano salijeću majku)
Brzo mi kaži proljeće što je!
A ono što leti iznad nas, tko je? (Razletjele se ptice i pčele)

Mladi medvjed (nestrpljivo i razdražljivo):

Majčice, majko, pusti nas vani!Nek' nam se igrom ispune dani!
Gricnuti želim nešto sa grane.
Ne samo mlijeko po cijele dane. (Mladunci pokušavaju dohvatiti grane)

Mama medvjedica (nježno i ponosno):

Uskoro znat će slušati rijeku,
sjekire oštre prepoznat jeku, (iz daljine se čuje žubor rijeke, zvuk sjekire)
nanjušit znat će košnice meda,
sladiti šape kad pčela ne da. (Čuje se zvuk iz košnice)

Pokazat ću im da teško nije
slušati gdje se i riba krije.
Naučit ću ih kako se dijeli
što god pronašli i što god jeli. (Mladunci se igraju i grickaju hranu)

Mlada medvjedica (nestrpljivo, radoznalo i naivno):

Mamice, majko, brzo mi kaži
što pravi medvjed u šumi traži!
Bobice, trešnje ili banane,
leptire, bube, ptice s grane?

Mladi medvjed (nestrpljivo):

Majčice, ne daj da više zbori!
Jer seka ne zna o čem' govori.
Medvjed da jede trešnje, bube?
Valjda je sve to za one ljude.

Mama medvjedica (svečano, izvodi mladunce vani iz jazbine, uz veselu glazbenu podlogu):

Otvaram sada tu našu kuću,
u starom korijenju, lišću i pruću,
radoznale ću izvesti mlade
do rijeke, šume i do livade.

Priroda je oživjela. Mladunci i majka obilaze šumu, livade i rijeku. Glazbena podloga dočarava sreću.

SOVA (ponosno i razdragano):

Svakoga dana mlada je majka
vodila djecu sve do proplanka,
pratila ih do rijeke i šume,
učila svemu što ona umije.

Mladi su rasli u zdravlju i sreći.
Postajali su snažniji, veći.
Već su po šumi lutali sami.
Čak se i nisu javljali mami.

No jednoga dana stvori se čovjek! (Nagla promjena raspoloženja, glazbe)
Uništi našu šumu zauvijek! (Pojavljuje se vatra, rasplamsava se požar)
U vatri mladunče izgubi vid ...
Osuđujemo čovjeka na stid! (Sova naglo odlazi iz rupe, životinje bježe)

Mama medvjedica (tužna, zabrinuta):

Stvorenja neka na našu žalost
ne znaju pravu planeta vrijednost,
pa su nam tako nepažnjom svojom
prekrili šumu najcrnjom bojom. (Šuma gori, pojačava se dim)

Toga se dana mladunci mali
u gustom granju zaigrali,
no znali nisu: požar je zvijerka
opasnija čak i od čovjeka ...

I sada jedno ne vidi više
ni modro nebo, ni kapi kiše ...
Kako li će se u šumi snaći?
Kako će vodu i hranu naći? (Mladunci i majka zagrljeni, uplakani; čuje se kiša)

Zato mi učimo mladunce naše
da se od ljudi kriju i plaše.
I oni uče mladunce svoje
da smo mi zvijeri - da nas se boje. (Majka tužna i sjetna)

Šuma oživljava. Pojavljuju se životinje, proviruju iz rupa i krošnji. Glazba dočarava buđenje i oporavak života u šumi.

SOVA (ponosno i ushićeno):

Iako šuma ne bješe ista,
baš iz inata ona prolista!
Na svijet su došle i nove ptice,
uporne bube, crvići i klice.

Sunce je opet došlo na svoje:
otopilo zimu, vratilo boje.
Krošnje se brzo punile zvukom ...
Proljeću sve je pošlo za rukom!

No briga opet, k'o iz inata,
pokucala na majčina vrata.
Medvjedica je nestala mlada.
Baš nitko ne zna ni gdje ni kada. (Nagla promjena raspoloženja, glazbe)

Mama medvjedica (tužno, zabrinuto):

Molim se sada šumskome vijeću.
Tražim od njega pomoć najveću!
Ako bar netko pronađe trag,
na koru hrasta nek' stavi znak. (Okupljaju se životinje, a zatim kreću u potragu)

Mladi medvjed (tužno, ali ohrabrujuće, ponosno):

Oh, majko moja, sestru ću naći!
U šumu našu odmah ću zaći.
Iako oči nisu mi zdrave,
taknut ću granje, pronaći trave ...

Pamtim gdje ona u miru drijema,
gdje kupiti hranu i gdje je sprema.
Slušat ću tiho zujanje pčela,
pronaći mjesta gdje med je jela.

Mama medvjedica (tužno, zabrinuto, nemoćno):

O, dijete moje, kako ćeš poći,
kada te više ne služe oči?
Kako ću ako nestaneš i ti?
Suze mi neće presušiti.

Proplanci su puni cvijeća, rijeka žubori, prolistala šuma je puna životinjica.

SOVA (važno zapisuje i čita iz svoje knjige):

Tad medvjed mladi u šumu krene.
Obiđe sve od krošnje do stijene.
Svega se sjeti što ga je mama
učila još od prvoga dana.

Tražio trag u mirisu cvijeća,
slušao ptice s drveća,
pipao vodu, lišće i kore,
jer svi ti znaci nešto govore. (Strpljivo traži po lišću, grmlju, vodi)

Došao tako do ruba šume.
Odatle da l' se vratiti umije?
U njemu nema strahu mjesta!
Važna mu samo njegova sestra!

Mladi medvjed (oprezno osluškujući):

Čuo sam sada nekakav šum!
Ili mi umor to vara um?
Možda se zvijeri kriju il 'bježe,
možda su hrane pronašle svježe.

Čuje se opet, al' sada bliže!
K'o da iz rupe u zemlji stiže.
Zato ću uho spustit na tlo,
pa možda saznam što li to. (Strpljivo i odlučno)

SOVA (iznenađeno, uzbuđeno):

Istog trenutka mlad medvjed začu
jecanje, k'o kad mladunci plaču.
Prepozna sestrin uplašen glas,
drhtav od straha, jer traži spas!

Zatočena u rupu golemu,
začuvši brata, krene ka njemu.
On joj da šapu, povuče k sebi
i zagrli je! Kako i ne bi? (Veliko olakšanje, započinje glazba koja dočarava sreću)

Mlada medvjedica (uplakano, ali sretno):

Jedini brate, sretna sam sada!
U strahu sam od ovoga pada!
Uspjela nisam izlaza naći,
ali sam znala da ćeš me naći. (Glazba se postupno pojačava)

SOVA (sretno, ponosno, mudro):

Svojoj se brzo vratiše majci.
Sretni su opet kao u bajci!
Od tog se doba govori svuda
da ljubav prava čini čuda, (okupljaju se sve životinje i započinju ples)

jer čak i slijepog vodi gdje treba ...
gledati zato očima ne treba ...
već dušom svojom - u njoj je vjera!
Poručuju riječi s moga pera!

Sova značajno i dostojanstveno zapisuje zadnju riječ, zatvara knjigu i stavlja je pod krilo, pridružujući se svim životinjama koje uz glasnu glazbu sretno plešu oko zagrljenih mladunaca i majke.

ZAVJESA