LIKOVI:

• djevojčica Ana

• dječak Nikola

• dječak Marko

• dječaci koji igraju nogomet

Dječak Nikola izlazi na scenu noseći u ruci loptu kojom se igra i govori:

NIKOLA: Anin rođendan ili nogometna utakmica s dečkima iz susjedne ulice? (stane pa razmišlja)
Ma idem ja na utakmicu, pa kud puklo da puklo. Ani ionako mogu čestitati rođendan kasnije! (nekoliko dječaka glumi da igra nogomet)

Nikola i Marko sjede na klupi i razgovaraju

NIKOLA: Moram ti nešto priznati Marko. Dogodilo se ono što nisam htio… Ana danas sa mnom nije željela niti riječi razmijeniti. U školi me izbjegavala čak i pogledati, a kad sam joj se pokušao ispričati, udaljila me preciznim pogotkom gumice u čelo.

MARKO: Pa što si onda učinio?

NIKOLA: Nisam odustajao. Stavio sam joj na klupu veliku rođendansku čestitku sa srcem koje se smiješi. Nakon odmora, pronašao sam čestitku na istom mjestu - u dvadeset i sedam komadića.

MARKO: Baš grozno.

NIKOLA: Ma nije tu kraj priče. Preko Tine sam joj poručio da ću joj ako želi, do kraja školske godine pisati sve zadaće. Odgovor sam dobio na ceduljici: "Svoje zadaće pišem sama. Osim toga nemam volje za ponavljanje razreda."
Prava katastrofa.

MARKO: Zar ona misli da si ti loš učenik?

NIKOLA: Ne znam što misli, ali imao sam ja novu ideju kako ću joj pokazati da mi se sviđa.

MARKO: Baš si uporan. Što si učinio?

NIKOLA: Muški sam pretrpio uvredu o zadaći i još istog dana sam otišao na tržnicu i prodao sve svoje stripove i kupio Ani ružičastu svilenu maramu.

MARKO: Jesi li ju sam dao Ani?

NIKOLA: Ne, Ivan ju je predao u moje ime, a ja sam sasvim shrvan čuo Anu kako je rekla...

U pozadini se pojavljuje Ana s ružičastom maramom u rukama i govori:

ANA: Krasno. Mami baš treba nova kuhinjska krpa.

NIKOLA: Odlučio sam se vratiti nogometu. Igrala se uzvratna utakmica sa susjednom ulicom. Svu sam svoju pozornost posvetio lopti, ali sam krajičkom oka ipak ugledao Anu. Vraćala se iz trgovine s do vrha napunjenom vrećicom u ruci.

MARKO: baš me zanima što se dalje dogodilo!

NIkola i Ana glume u pozadini

NIKOLA: Daj, ja ću! (pruža ruku prema vrećici)

ANA: Pa evo, ako baš hoćeš pomozi mi. I.. hvala. (odlaze s pozornice)

Ana odlazi, a Nikola se vraća do Marka

NIKOLA: Preplavili su me osjećaji... plavo nebo, bijeli oblaci, žuto cvijeće…. smeđokosa Ana. Bezbroj glasova vrištalo je u meni od sreće! Zapravo, od sreće je vrištala protivnička momčad koja je upravo postigla pobjednički pogodak. Nogomet za svoju ulicu otada, naravno, nisam igrao. Ali je zato Ana oko vrata nosila ružičastu svilenu maramu.

Na pozornici se pojavljuje Ana s maramom oko vrata.