Žalio se ježić Bocko šumskoj poglavarici, Sovi Sveznalici:

- Gospođo draga, recite samo, imam li ja na ljutnju pravo?
- Iznesite mi svoj problem, vrijedni ježu, ako mogu pomoći ću rado, jer do vašeg dobra mi je jako stalo.
- Svakoga proljeća ista priča se ponavlja; ljudi travu po livadi i šumi pale, pa mi kućicu plamenom sa zemljom sravne. Više ne znam što da činim, adresu mijenjam od kad živim!
- Ah, ježiću. Ljudi više ne uzgajaju životinje koje bi tu travu pasle i žbunje brstile, pa paležom tisuće naših domova svake godine unište. Jako su loši i sebični susjedi ti ljudi, stoga ih se puno životinja boji i pomalo ih mrzi.
- Bježeći od vatre puno ježeva na cestu odluta, pa nas jadne i automobili gaze. Nastavi li se ovakva nepravda bojim se da će nestati vrijednih ježeva, a onda će zmije otrovnice svijetom vladati i puno će ljudi od njih stradati.
- Pravo zboriš Bocko mali, daj malo vremena mojoj staroj glavi. Moram malo misliti i pametno rješenje smisliti.
- Što mi je činiti Sovo mudra, beskućnika neće nijedna cura... Kako ću se zaljubiti i obitelj stvoriti kada ću idućeg požara opet sve izgubiti?!
- Takvo ponašanje ljudima ne služi na čast, na loš način koriste svoju vlast. Nego, slušaj dobro; za svoj dom ne biraj suho lišće i travu, biraj mjesto u kamenu ili zemlji, takvi su stanovi danas na cijeni. Njih vatra ne može uništiti i tebe beskućnikom učiniti.
- Hvala mudra poglavarice na savjetu. Nadam se da će ljudi prestati prirodi nanositi štetu. Nastavite svoj san, želim vam ugodan dan, a ja odoh potražiti novi stan.