Mali medo u brlogu se vrpolji, majku gurka, za šapu ju vuče, s bratom se danima prepire i tuče.

- Što se s tobom događa, medo moj mali? – upita ga majka, milujući ga po glavi.

- Čujem neke zvukove; zovu me van...

- Kakve zvukove? Opiši ih, molim te.

- Čujem zvon visibaba, zov šafrana. Slatki miris ljubičica njuškicu mi draži. Čujem žubor potoka, na igru me mami.

- Pa dobro, kad si tako nestrpljiv, prošećimo malo oko brloga, možda primijetimo kakav znak proljeća.

Medvjedić dozvolu jedva dočeka; istrča van, pa žmirkajući stade oko sebe gledati i zaista - od snijega je ostala samo koja hrpica, a iz svake od njih provirivala je bijela, žuta il' ljubičasta glavica. To cvjetni vjesnici javljaju svima: Proljeće je stiglo, otišla je zima!

- Vidiš li mama da sam bio u pravu? Žuti je jaglac svom snagom zatrubio i kraj zimskog sna spavačima objavio.

- Da, sine, bio si u pravu, evo i ptičice pjesmom proljeće pozdravljaju. Ako me moje medvjeđe iskustvo ne vara, danas je baš prvi dan proljeća.

Mama medvjedica imala je pravo, pa povede svoje mladunce na mjesto samo šumskim životinjama znano. Tu se svaki šumski stvor susreće, prirodu slavi i pozdravlja proljeće.
Od ovog dana noći su sve kraće, a dani sve duži. Svim mladuncima stiže vrijeme kada se puno uči i s vršnjacima druži. U proljeće iz svojih kuća u parkove i šume pojure i djeca, pa je cijela priroda do kasno u večer puna žamora igre i smijeha.