PRVI ČIN

- glazba -

(Radnja počinje u dječjem domu. Djeca spavaju.)

PRIPOVJEDAČ: 
Sviće petak! "Ništa novo", mnogi bi to rekli.
Kakve moći petak ima, razumjet će rijetki.
Zato ću vas sad povesti u skriveni kutak
gdje ga djeca iščekuju k'o sveti trenutak.

(Jutro je i tete počinju buditi djecu. Djeca trljaju oči i žurno odlaze u kupaonice. Oblače se i doručkuju, a zatim uzimaju knjige i odlaze u školu.)

Ubrzano jutro kreće, pospanosti nema!
Na doručak i u školu to se jato sprema.
A kada se sunce vine da ogrije grane,
svako dijete nestrpljivo na prozorčić stane.

(Djeca završavaju učenje za taj dan i s nestrpljenjem trče u dom. Uzbuđeno i nestrpljivo stavljaju nosiće na prozorska stakla i iščekuju roditelje.)

GORAN I ANTE (veselo, gledajući kroz prozor): 
Petak,petak! Haj'mo kući! Dolazi nam tata!

MARTINA (razdragano, gledajući kroz prozor): 
Petak, petak! Sad će mama pokucat na vrata!

IVAN (razigrano, gledajući kroz prozor): 
Prošlog petka došla seka! Na redu je tata!

MARKO (nestrpljivo i razdragano, gledajući kroz prozor): 
Petak, petak! Jedva čekam zagrliti brata!

PRIPOVJEDAČ: 
Sad vidite kakve moći svaki petak ima.
Neka djeca raduju se samo vikendima.

FRANE (tužno, gledajući u daljinu): 
Petak… petak… opet petak… Ostat ćemo sami…
U domu su za nas teški svi neradni dani…

TETA ANKICA (brižno i veselo sprema Gorana i Antu, ispraća ih i odlazi): 
Gogo! Ante! Dotrčite! Došao je tata! 
Zakopčajte dobro jakne. Zatvorite vrata.

TATA (nježno grli sinove Gorana i Antu):
Otići ćemo na selo! Vidjet ćete baku.
Kupit ćemo kekse, mlijeko, bombone…

GORAN I ANTE (veselo, uglas): 
… i žvaku!!!

TETA NADA (polako i pažljivo pakira Martinine stvari, ispraća je i odlazi): 
Marta! Dušo! Dođi! Dođi! Došla ti je mama.
Za blagdane ove zime nećeš biti sama.

MARTINA (uzbuđeno, dok je mama nježno grli): 
Odvedi me našoj kući. Okitimo jelku!
Čestitku sam napravila za tebe i seku.

TETA TANJA (strogo s Ivanom pakira Ivanov ruksak, ispraća ga, maše i odlazi): 
Složi stvari, moj Ivane! Sve na mjesto stavi.
Sad je hladno. Kapa stalno neka je na glavi.

TATA (veselo prilazi sinu Ivanu, grle se i ljube):
Zajedno smo cijeli tjedan. Pođimo do grada!
Lunapark se otvorio. Svud veselje vlada!

TETA VANJA (veselo Marku dodaje stvari, koje on stavlja u kesu, maše mu i odlazi): 
Lijepo se provedi, Marko. Uživaj sa bratom!
Popusti mu, još je mali. Igrajte se s tatom.

MARKO (uzbuđeno, razigrano):
Hoću! To nam uvijek lako polazi za rukom
dok nam mama sprema pizzu sa sirom i šunkom.

(Mnoga su djeca otišla kući sa roditeljima ili starateljima, samo je nekolicina djece, koja nemaju nikoga, ostala u domu. Dom je odjednom postao tih i pust.)

PRIPOVJEDAČ: 
Hodnici su opustjeli. Utihnule luči.
Boravci se ispraznili. Skoro svi su kući.
Sad se dom odjednom čini usamljen… i tužan.
Svaki kutak, za blagdane, čini im se ružan.

FRANE (tužno i zamišljeno dolazi na sred boraka i sjeda na pod):
Petak…

ŽELJKO (tužno i zamišljeno dolazi na sred boraka i sjeda na pod, naslanjajući se leđima na Franu):
Petak…

TEO (tužno i zamišljeno dolazi na sred boraka i sjeda na pod, naslanjajući se leđima na Franu i Željka):
Petak…

VALENTINA (tužno i zamišljeno dolazi na sred boraka i sjeda na pod, naslanjajući se leđima na Franu, Željka i Tea):
Petak…

VUKI (tužno i zamišljeno dolazi na sred boraka i sjeda na pod, naslanjajući se leđima na Franu, Željka, Tea i Valentinu):
Petak…

(Dom je tih i pust. Usamljena petorka uzdahne i utone u san.)

- glazba -


DRUGI ČIN

(Djeca spavaju. Polako se meškolje i razbuđuju, ne nadajući se da u domu nema nikoga.)

FRANE (budi se i doziva tetu, shvaćajući da nema nikoga):
Teta Marija, teta Marijaaaaa… (ime odzvanja hodnicima doma)
Tko noćas radi?

ŽELJKO (budi se i doziva, zabrinuto uviđa da nema nikoga):
Teta Ivana, teta Ivanaaaaa…(ime odzvanja hodnicima)
Gdje su tete?

TEO (budi se i doziva, uplašeno stavlja ruku na usta):
Teta Silvia, teta Silviaaaaa (ime odzvanja hodnicima doma)
Nismo valjda sami?

VALENTINA (budi se, drhtavim glasom doziva, stavljajući ruku na usta):
Teta Majo, teta Majoooo… (odzvanja hodnicima)
Tko noćas radi?

VUKI (budi se i doziva tetu, uplašeno zatvarajući oči):
Teta Nado, teta Nadoooo…. (ime odzvanja hodnicima doma)
Nema ih… (prošapta)

(Uplašenu djecu, stisnutu jednu uz drugu, zaštitnički grli najstariji dječak Frane.)

FRANE (hrabreći djecu):
Ne bojte se, draga djeco. Pretražit ću zgradu.
Čudno mi je da baš svi su pošli prema gradu.

ŽELJKO (tješeći ih):
Naći ćemo tete prije nego padne tama.
Na blagdane djeca nikad ne ostaju sama.

TEO (sa sumnjom):
Što ako ih ne nađemo prije tamne noći?
Kako ćemo usamljeni na spavanje poći?

VALENTINA (uplašeno):
Pod snijegom će možda naša osvanuti staza!

VUKI (sa strepnjom u očima):
Možda nitko od nas više ne ugleda Mraza.

(Svako dijete polako odlazi u svoju sobu, prilazi prozoru, pali skromni plamen i zamišljeno gleda u nebo.)

PRIPOVJEDAČ: 
S pola duše, u tišini, dok jenjava nada,
zagledani prema nebu, poput mirnog stada,
u kap vode s malo ulja, sred okna od inja,
svjećicu će upaliti da u noći tinja. 

- glazba -


TREĆI ČIN

(Počinje padati snijeg. Djeca ga kroz prozor love ručicama. U nadi da će ih posjetiti Djed Mraz, svatko na prozoru nastoji ostaviti nešto vrijedno.)

ŽELJKO (uz svjetlost svijeće lomi čokoladicu na komadiće, a od srebrnog papira pravi zvijezdu):
Čokoladu bar da imam podijeliti s kime,
i zajedno okititi drvce usred zime.

(Uzima svjećicu i odlazi u boravak. Nasred njega zatekne bor. Iznenađen i sretan stavlja srebrnu zvijezdu na vrh bora, a na stolić spušta komadiće čokolade.)

TEO (uz slabu svjetlost, na tanjurić raspoređuje kolačiće):
Da su meni prijatelji da im kolač dam.
Ni ja ne bih htio biti na blagdane sam.

(Uzima plamenak i odlazi u boravak. Nasred njega zatekne bor sa zvijezdom i iznenađenog Željka. Stavlja kolačiće na stolić i nudi ih.)

VALENTINA (sa prozora uzima snijeg i pravi Snjegovića, trljajući promrzle ruke):
Od pahulja za trenutak Snješko se nasmije.
Nije strašno ako imaš nekog da te zgrije.

(Tužno uzima plamičak i odlazi u boravak. Nasred njega zatekne okićeni bor i dva prijatelja. Počaste se slatkišima i na prozoru naprave tri snjegovića, a zatim sjednu uz bor, grijući ruke jedni drugima.)

FRANE (uz drhtavu svijeću pjevuši blagdanske pjesme):
Djeda Mraze, želio bih da se pjesma vije,
i da nitko na blagdane u samoći nije.

(Uzima svjećicu i odlazi u boravak. Nasred njega zatekne prijatelje u vedrom raspoloženju. Zajedno zapjevaju blagdanske pjesme, držeći se za ruke.)

VUKI (uz slabu svjetlost mašta o priči pred spavanje):
Tako želim čuti priču za spokojan san.
Samo tako znao bih da ipak nisam sam.

(Uzima svjećicu i odlazi u boravak. Nasred njega zatekne okićeni bor, raspjevane prijatelje i slatkiše, a na prozoru figurice od snijega i stidljive plamičke. Do njih spusti i svoje svjetlo.)

PRIPOVJEDAČ: 
Časkom meke pahuljice zabijelile prag.
Djeca začas osjetila – svak' je svakom drag.
Razdijelila svoja blaga na iste komade.
Podijelila priče, pjesme… sve što srce znade.
Dok je usred hladne noći ukrug sreća rasla,
ni jedna od pet svjećica nije se ugasla.
Ojačalo plamen-svjetlo sve do samog neba.
Mrazu boljeg putokaza do srca ne treba.

- glazba -


ČETVRTI ČIN

(Djeda Mraza, u pratnji veselog vilenjaka, do vrata doma dovede svjetlost. Mraz i vilenjak gledaju raspjevanu djecu u krugu oko bora. Najmlađi dječak mirno spava.)

VILENJAK (zbunjeno prebirući po vreći s poklonima): 
Ističe nam vrijeme, Djede, a u vreći… lom!!!
Nema niti jednog dara sa natpisom: DOM!

DJED MRAZ (značajno se smješka):
Ne ljuti se, vilenjače, nema takvog dara.
U sebi su našli svjetlo koje sreću stvara.

VILENJAK (zbunjeno, gledajući djecu kroz prozor): 
Što nam sada preostaje? Treba li im išta?
Dosad nismo sreli dijete koje neće ništa.

DJED MRAZ (ponosno, s divljenjem):
Nastavimo svojim putem, ali svakom biću
dugujemo ispričati tu njihovu priču!
Nesebičnost, čast i skromnost ponajviše znače.
Svijet nek' stvara više onih koji svjetlom zrače.

(Djed Mraz i vilenjak odlaze u sniježnu noć, s divljenjem se osvrćući na djecu u dječjem domu.)

- glazba -

(Radnja se odvija u dječjem domu, ali 20-ak godina kasnije. Neka druga djeca spavaju. Jutro je i tete počinju buditi djecu. Djeca trljaju oči i žurno odlaze u kupaonice. Oblače se i doručkuju, a zatim uzimaju knjige i odlaze u školu.)

PRIPOVJEDAČ: 
Ubrzano jutro kreće, pospanosti nema!
Na doručak i u školu sad se jato sprema.
A kada se sunce vine da ogrije grane,
svako dijete nestrpljivo na prozorčić stane.

(Djeca završavaju učenje i s nestrpljenjem trče u dom. Uzbuđeno i nestrpljivo iščekuju roditelje i odlaze kući. Samo nekoliko njih ostaje. Osjeća se usamljenost. Djed Mraz i vilenjak opet navraćaju do doma.)

DJED MRAZ (sjetno):
Hodnici su opustjeli. Utihnule luči.
Boravci se ispraznili. Skoro svi su kući.

VILENJAK (tužno):
Sad se dom odjednom čini usamljen… i tužan.
Svaki kutak, za blagdane, čini mi se ružan.

(Iz daljine prema domu dolaze Frane, Željko, Teo, Valentina i Vuki, ali kao odrasli ljudi, s obiteljima. Pjesmom, pričama, ukrasima, slatkišima i igrom uveseljavaju djecu, koja su za blagdane ostala u domu. Djed Božićnjak i vilenjak, s velikim olakšanjem, razgovaraju i odlaze, dok se druženje i veselje u domu nastavlja. Osjeća se velika radost.)

VILENJAK (značajno, pripovjedački, obraća se Mrazu i publici): 
I dan-danas ta se priča prepričava svuda.
Vjeruje se - njene riječi stvarno čine čuda.
Uz njih djeca odrastaju u velike ljude.
Ne boje se hrabrih djela i više se trude.

DJED MRAZ (okreće se prema domu, s osmjehom, svečano):
A petorka iz tog doma? Svjetla usred tame?
Pet je nada za sve duše izgubljene.. same…
Tu su uvijek, kao kompas, ispred nejakih,
k'o pet iskri - pet lumina veličanstvenih!