Četkica za zube

Tragovi postojanja četkice za zube datiraju još iz 3500-te godine prije nove ere. Vjeruje se da su ih koristili i stari Egipćani jer je primitivan oblik četkice za zube pronađen u egipatskim piramidama.

Ovi nalazi potvrđuju da je četkica za zube jedan od najstarijih predmeta koje ljudi koriste.

Drevne civilizacije su za čišćenje zuba koristile štapiće za žvakanje. Jedan kraj štapića bi žvakali toliko dugo dok se iz drveta ne bi odvojile niti nalik na četkicu. Otkriveno je da se u Indiji, u staro doba, za čišćenje zubiju koristilo posebno drvo "azadirachta indica". Arapi su koristili biljku "salvadora persica", koja ima antiseptička svojstva.


Prve četkice slične današnjima, postojale su u Kini u 13. stoljeću. Sastojale su se od dlaka sibirskog divljeg vepra, vezanih za bambusove štapiće.

Kasnije je ovaj kineski izum našao put do Europe. Razlog koji je doveo do sve rijeđeg korištenja veprovih dlaka je taj što su one prilično grube i neugodne za desni. Zbog toga su se počele koristiti meke dlake sa konjskih leđa. Iako je konjska dlaka bila mekša, štapići s veprovom dlakom su se i dalje puno češće koristili jer su konji u to vrijeme bili vrlo skupocjeni.

Drugi način čišćenja zuba kojim su se koristili Europljani, bio je poznat kao "grčki način". Zubi su se trljali lanenom krpom ili spužvom natopljenom kombinacijom sumpornog ulja i morske soli. Ponekad su dijelove tkanine vezivali za štapiće, kako bi lakše očistili kutnjake.

Prvu drvenu četkicu u Europi spominje Anthony Wood, u Engleskoj, 1690. godine.

Četkicu za zube sličnu današnjoj, napravio je William Addis 1780. godine, u Engleskoj. U SAD-u je četkicu za zube patentirao H. N. Wadsworth, 1857. godine i započeo masovnu proizvodnju.

Godine 1938., DuPont je napravio četkicu od najlonskih vlakana; od tada se više ne koriste životinjske dlake.

Godine 1959. je napravljena prva električna četkica za zube.

Pasta za zube

Prva smjesa nalik pasti za zube pojavila se još 500 godina p.n.e., u Kini i Indiji, kada se u posebnu smjesu trava i raznoraznih dodataka umakao drveni štapić sa zalijepljenim životinjskim dlakama. U godinama koje su uslijedile, u smjesu su dodavani novi sastojci, no za zube su se brinuli tek malobrojni pripadnici viših slojeva.

Arheolozi su otkrili da su antički narodi (Grci i Rimljani), kao zubnu pastu koristili mješavinu praha drobljenih kostiju te raznih školjaka, najčešće kamenica. U narodu se od pamtivijeka pa sve do sredine 20. stoljeća koristila čađa kao relativno učinkovito sredstvo zaštite zuba.

U srednjem vijeku, perzijski glazbenik i modni dizajner Ziryab, prvi je patentirao zubnu pastu koja se proširila tadašnjim arapskim svijetom. U Europi je Ziryabova pasta ušla u upotrebu u Španjolskoj, preko koje se širila ostatkom Europe. Nije poznato koje je sastojke ovaj Perzijanac stavljao u svoju pastu, no sačuvani su napisi prema kojima je bila "funkcionalna i ugodna okusa".

Moderna pasta za zube nastala je u 18. stoljeću, na temelju iskustva britanskih i američkih ljekarnika koji su svoje paste bazirali na mješavini smole, cimeta i aluminija te vodikova peroksida i sode bikarbone. Iako je prva pasta za zube u tubi napravljena 1892. godine, u američkom Conecticutu u tvrtki Washington Sheffield, sve do Prvoga svjetskog rata na tržištu je bio popularniji prah za održavanje zubne higijene.

Kasnije je u pastu dodavan rastopljeni sapun, pa čak i kreda za poboljšanje okusa. Nakon 2. svjetskog rata, sapun je izbačen, a proizvođači su pastu počeli oplemenjivati tvarima za jačanje desni i zaštitu od karijesa.