Štapići kao pribor za jelo su se prvi put pojavili tijekom dinastije Shang, između XVI i XI stoljeća p.n.e. Jeftine izrade i laki za rukovanje, brzo su se udomaćili u Kini, a zatim i u većem dijelu Azije.

S obzirom da se u Kini napredovanje na društvnoj ljestvici ostvarivalo izučavanjem matematike i poezije, "hladnom oružju" - noževima i vilicama, nije bilo mjesta na stolu. Noževi i vilice su se tako koristili samo u kuhinji pri pripremi hrane, ali i stoga da gostu ne bude donešen velik komad mesa koji bi ga podsjetio na ubijenu životinju.

Korištenje štapića upućuje na blagost i dobronamjernost, navodi francuski sociolog i antropolog Žan Pjer Pulen, autor "Riječnika prehrambenih kultura" (Dictionnaire des cultures alimentaires), za razliku od nekadašnjih europskih trpeza na kojima su se namirnice rezale oružjem kako bi se istaknuo način na koji je aristokracija prigrabila vlast u državi, a to je nasilje.

Prema jednoj legendi, štapiće je izmislio prvi kineski car Yu Veliki koji je strahujući da bude ubijen, zabranio upotrebu noževa i vilica. Jednom prilikom je bio toliko gladan da nije mogao pričekati da se jelo ohladi, pa je iščupao dvije grančice s kojima se poslužio kao s hvataljkama, dodaje Pulen.

Iako se svi povijesničari ne slažu oko porijekla štapića, jedno je sigurno - jako su korisni za one koji ih redovno upotrebljavaju. Naime, njihovim rukovanjem pokreće se više od 30 zglobova i 50 mišića na prstima, šakama i rukama.