Ljudska reakcija na škakljanje je naizgled neobična; smijemo se bez da nam je išta smiješno, a istovremeno nam je nelagodno pa škakljanje želimo što prije zaustaviti!

Zašto su neki dijelovi našeg tijela, naročito pazusi, prepone i stopala, osjetljiviji na dodir?

Neki vjeruju da je razlog proces evolucije, kad je čovjek razvijao osjetila kako bi se zaštitio od različitih kukaca. Znanstvenici koji su proučavali škakljanje zaključili su da su područja koja su najškakljivija ujedno i najosjetljivija. Osjetljiva su zbog mnogobrojnih živaca koji se nalaze na tim područjima. Npr., procjenjuje se da se u nozi nalazi gotovo 8 tisuća živaca, a u stopalima su pak živčani završeci u neposrednoj blizini kože. Dakle, ta osjetljiva područja djeluju kao obrambeni mehanizam koji nas štiti od eventualnih ozljeda.

Zašto škakljanje može biti neugodno?

Živci, osim receptora za dodir, sadrže i receptore za bol. Škakljanje može utjecati na obje vrste receptora, što dovodi do veće osjetljivosti. To objašnjava zašto neki ljudi ne vole škakljanje. Uz to, 1897. godine psiholozi G. Stanley Hall i Arthur Allin identifircirali su dva različita tipa škakljanja; Gargalesis škakljanje (osjećaj sličan nježnom dodirivanju perom ili prstom), koje je ugodno i izaziva smijeh, te Knismesis škakljanje (osjećaj grebanja), koje može biti vrlo neugodno.

Zašto ne možemo poškakljati sami sebe?

Za osjet dodira odgovoran je naš mozak. On pokazuje više aktivnosti kad dodir nije predviđen, već je iznenađujuć. Ako mozak predvidi dodir, živci su manje osjetljivi. Upravo zbog toga, ne reagiramo kad sami sebe škakljamo jer te dodire mozak ne doživljava kao prijetnju.