Povijest kruha je dio povijesti civilizacije jer je kultiviranje žitarica omogućilo prijelaz iz lovačkog i nomadskog stila života prema poljoprivredi.

Utvrđeno je da su prve inačice kruha spravljane od vode i divljih žitarica, vjerojatno preteča današnje pšenice, zdrobljenih i pečenih na kamenim pločama u špiljama.

Prvi kruh od pšenice i ječma, pekli su Egipćani, još 1500 godina pr.Kr. Vjerojatno je bio beskvasni i zapravo pogača od brašna i soli, koja se pekla u žeravici i pod pepelom u peći, na što upućuju zapisi starih Egipćana. Kruh su pekli u najrazličitijim oblicima, često u obliku životinja ili ljudi, i posipali ga raznim sjemenkama (često kimom).

Potom su Egipćani otkrili da ukoliko tijestu, koje su pripremali miješanjem brašna i vode, dodaju kvasac, kruh postaje mekši i poprima veći volumen. To je bio prvi kruh kakvog i danas poznajemo. Egipćani su čak započeli proizvodnju pekarskog kvasca te su uveli rafiniranje s ciljem uklanjanja "nečistoća". U kruh su dodavali sezam, med i voće.


U antička vremena, uz omiljene kaše, kruh je također bio dobro dobro poznat. Stari Grci su 70% svoje energije dobivali iz žitarica, a robovi su svakodnevno pekli i kruh. Hipokrat je već onda upozoravao da moramo paziti što jedemo i kako nije svejedno jedemo li bijeli ili crni kruh, a Celsus je pisao kako kruh sadrži više hranjivih sastojaka nego bilo koja druga hrana.

U Rimljana je kruh bio također jedna od najvažnijih namirnica, ondašnji pekari su za aristokrate morali uz svako jelo poslužiti odgovarajuću vrstu kruha, pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, krušćiće sa sirom, maslinama, a osobito su bili omiljeni oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca. Rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha", jer su dobivali kilogram kruha dnevno.

U ranom Srednjem vijeku uzašli kruh se uglavnom nije pekao u pećima, jer njih su imali samo samostani i vlastela. Kruh se pekao od žitarica bez dovoljno glutena poput zobi, ječma i raži. Takav kruh se teško dizao i bio je vrlo taman. Kruh pripremljen od bijelog brašna bio je privilegija bogatih, a raženi su dobivali zatvorenici te su ga ponekad jeli fratri kako bi pokazali svoju poniznost. Status se procjenjivao po boji kruha, bijeli su jeli oni na vrhu društvene ljestvice, a oni na dnu, crni kruh.

U Crkvi se otada pripremala i hostija, beskvasni kruh načinjen od najfinijeg bijelog pšeničnog brašna, kao jedinog sastojka, a u crkvenoj liturgiji prilikom euharistijskog slavlja, taj se kruh posvećuje te postaje tijelo Kristovo.

Kruh je važna biblijska tema i pretpostavlja se da je za Posljednju večeru poslužen beskvasni kruh, vino, zdjelice sa začinskim biljem, voće, odnosno sve u skladu s ondašnjim pashalnim židovskim običajima. A ranokršćanske pogače također su bile okrugle, s urezanim križem. U Katoličkoj crkvi kruh je svet i predstavlja vječni život, pokazuje prisutnost Boga u svakodnevnom životu i redovito se spominje u molitvi: "Kruh naš svagdanji daj nam danas..."


Devetnaesto stoljeće je bila značajna prekretnica u prehrani stanovništva Europe, jer je započela masovna proizvodnja bijelog brašna,


a nedostaci cijenjenog bijelog kruha, pokazat će se tek u 20. stoljeću.

Zanimljivost:

Hrvatski primorski krajevi, posebice južni, kao i neposredno zaleđe, poznati su kao veliki korisnici kruha, po čemu su u svjetskom vrhu. Po tome su Hrvati iz tih krajeva i poznati u svijetu. Sukladno tome, u hrvatskim restoranima u tim krajevima, kruh se nije posebno naplaćivao, nego ga se već narezanog, stavljalo u preko vrha napunjene košarice za kruh, kao redovni prilog na stolu, skupa sa solju i paprom.