Tijekom čitavog djetinjstva, dijete se suočava sa stresnim životnim situacijama. Normalna količina stresa je čak prihvatljiva jer djetetu daje priliku za jačanjem svojih potencijala, no prevelika količina stresa dovodi do neželjenih fizičkih i psihičkih reakcija.

Stres se opisuje kao psihološki i fiziološki odgovor tijela na situaciju koja se čini prijeteća, opasna, zahtjevna.
Prepoznaje se na temelju emocionalnih reakcija (tuga, tjeskoba, panika, promjene raspoloženja, ljutnja), misaonih (samokritičnost, otežana koncentracija, zaboravljivost), tjelesnih (znojenje dlanova, lupanje srca, crvenilo lica, glavobolja) te u ponašanju pojedinca (plakanje, agresivnost, povlačenje).

Tijelo reagira na situaciju ovisno o tome kako mozak situaciju interpretira, dakle, na istu situaciju neka će osoba reagirati stresno, dok druga osoba neće. Što je osoba starija i ima više iskustva, znanja i mehanizama suočavanja, to će manja biti reakcija na određenu situaciju.

Ono što se odrasloj osobi često čini nevažno, može biti itekako stresno za dijete.

Suočavanje sa stresom

Moguće stresne situacije u djetinjstvu su: boravak izvan obiteljskog doma, strah od kazne od strane roditelja/nastavnika, brige vezane za školski uspjeh, brige vezane uz druženja s vršnjacima, strah djeteta da neće biti izabrano u neku grupu koja mu je važna, strah da je različito od drugih, da se ne uklapa, brige vezane uz promjene na tijelu i sazrijevanje, razvod roditelja, selidba u drugi grad i bolest djeteta ili člana obitelji.

Kod suočavanja sa stresom u djetinjstvu, važno je uzeti u obzir sljedeće:

• individualne karakteristike djeteta

Djeca se razlikuju po svojoj osjetljivosti na okolinska događanja, pa su tako neka djeca osjetljivija na stres. Osim toga, djeca se razlikuju i po svojim reakcijama na stres, odnosno načinima suočavanja, pa tako neka djeca postaju agresivna, neka djeca reagiraju povlačenjem, a neka pribjegavaju izbjegavanju, sanjarenju i maštanju.

• razvojni čimbenici

Stupanj kognitivnog i socijalnog razvoja utječe na to koje situacije dijete doživljava kao stresne i koje će strategije suočavanja odabrati. Stručnjaci su ustanovili da djeca odrastanjem nemaju potrebu za povećanjem broja strategija, štoviše da se oblici suočavanja utemeljuju upravo u školskoj dobi.

• okolinski čimbenici

Zbog djetetove ovisnosti o odraslima, suočavanje sa stresom u djetinjstvu treba promatrati kroz interakciju djeteta s okolinom.
Pri tome je vrlo važna podrška od strane roditelja i drugih odraslih koji su značajni u životu djeteta.

Što učiniti kad je vaše dijete pod stresom?

Posljedice stresa mogu biti ublažene određenim faktorima u djetetovom životu. Djeca koja su razvila dobre odnose u obitelji s jednim ili oba roditelja, koja imaju iskustvo dobrog postignuća u školi i održavaju veze s vršnjacima, imaju manju vjerojatnost da će razviti psihičke smetnje.

U stresnim situacijama, djetetu pomažu razvijene socijalne vještine, vještine rješavanja problema, sposobnost nezavisnog djelovanja, razvijena barem jedna strategija suočavanja, doživljaj samopoštovanja i osobne odgovornosti, sposobnost usmjeravanja pažnje te razvijeni interesi i hobiji.

Razvijanje dobrih odnosa s drugima općenito štiti od stresnih situacija.

Simptomi dječjih kriza

• Najčešće fizičke reakcije djeteta na stres su:

- znojenje
- bolovi u trbuhu, glavobolja
- poremećaji spavanja i hranjenja
- ubrzan puls
- pojačana napetost mišića
- noćno mokrenje

• Najčešće psihičke reakcije djeteta na stres su:

- emocionalni ispadi
- prekomjerno plakanje
- povlačenje
- osamljivanje
- gubitak koncentracije
- smanjena i kratkotrajnija pažnja

Dijete koje je doživjelo neko za njega zastrašujuće iskustvo (primjerice, prometnu nesreću, naglu smrt voljene osobe, rastavu braka roditelja, bolničko liječenje, zlostavljanje itd...), često će imati strahove pri odlasku na spavanje. Bojat će se samo zaspati, tražit će da netko od roditelja s njim legne ili da barem spava s upaljenim svjetlom. Tijekom spavanja, dijete će ponovno proživljavati traumatsko iskustvo u snovima. Možda će ponovno početi mokriti u snu. Sve to može djelovati zastrašujuće, pa ćete ga htjeti u dobroj namjeri probuditi. Savjet je pustiti dijete da spava, unatoč ružnim snovima i nemiru. Zagrlite ga, pomazite, nešto mu nježno šapćite na uho pa će se to pozitivno odraziti na snove, dijete će se smiriti i prespavati noć. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši.

Predškolska djeca će traumu pokušati razriješiti kroz repetitivne igre. To su one igre koje djeca stalno ponavljaju, putem kojih pokušavaju shvatiti što se zapravo dogodilo. Za razliku od omiljenih igara u kojima uživaju, repetitivnu igru prekidaju u momentu kada je strah najintenzivniji. Kod takvih igara, vjerojatno će koristiti ako se uključi i roditelj.

Poslije traume, dijete može izbjegavati mjesta, situacije i osobe koje ga podsjećaju na traumatsko iskustvo.
Nemojte ga prisiljavati, jer za oporavak od traume treba vremena, a često i mnogo terapijskog rada.

Ukoliko kod svojeg djeteta primijetite dugotrajnije znakove stresa ili ako su potaknuti traumatičnom situacijom ili događajem, svakako potražite savjet stručne osobe.