- Niste mi odgovorili zašto Mia ne može hodati i zašto tako drži ruke.

Mia je upravo završila svoj sladoled, pa je mama uzela čistu, meku krpu, obrisala joj zamusana usta i sebi ruke, dajući si tako još malo vremena da razmisli o odgovoru. Ipak joj je bilo drago što se ta znatiželjna, živahna djevojčica imala potrebu vratiti.

- Mia se rodila jako, jako mala, jer se rodila prije vremena. Kako je bila premala, nije imala ni jednu kilu kad se rodila, stavili su je u inkubator.
- Znam što je to, iknu.. inkbu…, znate, to što ste rekla. I moj mlađi brat je morao biti unutra kad se rodio, isto je bio premalen, sve dok dovoljno nije narastao da može ići kući iz bolnice. To izgleda kao staklena kutija i grije bebe da im bude kao u maminom trbuhu. Vidjela sam kad sam ga posjećivala, mada su me pustili da ga gledam samo preko stakla.
- Da, to je to. Mia je ipak bila premala, pa su njene žilice u glavici bile pretanke i neke su zbog toga malo popucale. Zbog toga joj je teško hodati i pričati. Ali, ako malo bolje razmisliš, nema djeteta koje baš sve može i koje nema nešto drukčije kod sebe, zar ne? Samo se to kod nekog više vidi, a kod nekog manje. Ali, koliko god se vidi ili ne vidi, svako dijete je jedinstveno po nečemu u čemu je najbolje i što zna i umije više i bolje od druge djece. Kao da je svako dijete došlo na svijet da bude posebno. Tako i Mia.

Ajna je neko vrijeme ozbiljno razmišljala. Zatim je ustala, stala ispred Mie i digla majicu. Pokazala joj je veliku, tamno-crvenu fleku na trbuhu.
- Vidiš, i ja imam ovo. Ne vidi se ispod majice, ali s tim sam se rodila. Bila sam i u bolnici zbog toga kad se raširilo. Nije lijepo za vidjeti pa nosim jednodjelni kupaći kostim, a i doktor mi je rekao da to moram skrivati od sunca. Imam i debeli ožiljak ispod koljena kad sam pala s bicikla, ravno na kamen. Morali su mi šivati – digla je nogavicu da joj pokaže. Mia se nasmiješila. Očito joj se Ajna jako sviđala.
- Ti se sviđa moja narukvica? Mama mi ju je kupila za rođendan. Na njoj piše moje ime.
Mia je ispustila kratak glas.
- Rekla je; da! Naučila sam kako kaže da! – izjavila je Ajna s ponosom.
- O, od Mie možeš puno naučiti, kao i Mia od tebe – rekla je mama s osmijehom, a Mia je veselo ciknula.
- Mogu je malo voziti?
- Možeš, ali samo tu po terasi, i ako Mia to želi. Pitaj je.
- Pa, nisam ni mislila dalje. Hoćeš prošetati sa mnom tu po terasi? – Mia je, uz smiješak pustila kratki glas - Rekla je da hoće!
- Vas dvije se sve bolje razumijete.
Na početku je pomalo nespretno gurala kolica, dok nije shvatila kako se njima manevrira.
Mama je čula kako ozbiljno priča Miji:
- Vidiš, ti ne možeš hodati, a ja ne znam plivati. Sad ću u drugi razred, a još to nisam naučila i zbog toga mi se neki rugaju. A, tako se trudim… Uđem u more i pljuskam, pljuskam, mašem i nogama i rukama, ali ništa. Kao kamen potonem. Jako se uplašim pa onda brzo stavim leptiriće. Mama mi kaže da će mi vjerojatno samo doć' da zaplivam, kad me strah prođe. A ja mislim da me možda nikad neće proć', jer stalno razmišljam o tome čega sve ima u dubini što me iznenada može zgrabiti, i kako se lako utopiti... – i pričala je o svom velikom strahu od dubine, kao da joj je laknulo što je to mogla nekome priznati, nekome tko joj se zbog toga neće smijati.
- A, voliš li ti plivati u moru? – Mija je odmahnula glavom. Njoj je u moru uvijek bilo jako hladno, koliko god more bilo toplo, i zbog toga su se njeni mišići jako stezali pa bi se brzo umarala.
- E, onda me ti razumiješ. Ni ja ne volim plivati, samo se volim brčkati u plićaku. Sad vježbam ronjenje.
Kad su se vratile, pitala je mamu:
- A, što Mia zna, a da je u tome bolja od neke djece?
- Mia, najviše na svijetu, voli knjige. Mislim da je ona najvjerojatnije preslušala više knjiga od sve djece u gradu – odgovorila je mama, a Mia je od ponosa veselo ciknula.
- Knjige? Ma, daj! Ja ne volim čitati knjige, a najmanje one za školu. To mi je nekako teško i dosadno.
- Mia to obožava. Vidiš ovaj mobitel oko njenog vrata? Na njemu ima puno snimljenih knjiga i stalno ih sluša.
- Onda si ti jako pametna – zaključila je Ajna. Mia se nasmiješila
- A, što ti znaš u čemu si možda bolja od neke djece? – pitala ju je mama.
- Ja jako volim pjevati. U zboru sam, i voditeljica mi često daje da pjevam solo. Kažu da imam lijepi glas i dobar sluh. Kad imamo neku feštu, svi traže da pjevam. Kad pjevam, onda sam sretna.
- Kad Mia sluša dobru knjigu, onda je ona sretna. Svatko je sretan kad radi ono što voli.
- A, što ne voli?
- Ne voli vježbanje, jer mora puno vježbati.
- Ja ne volim ići kod zubara. To mi je najgore na svijetu. I, ne volim kad mi se netko ruga.
- To nitko ne voli.
- Teta, mogu li joj ja sada obrisati usta? – pitala je kad je primijetila da je ostalo malo zamazanog od sladoleda.
- Možeš, kako da ne – mama joj je pružila krpu, a Ajna ju je pažljivo obrisala.
- Ti si sigurno morala puno biti u bolnici – komentirala je. Mia je ispustila kratak glas, a zatim dodala – mama!
- Što mi je time htjela reći?
- Htjela ti je reći da je puno bila u bolnici, ali da je i njena mama bila s njom, pa joj je tako bilo lakše.
- I, mama je spavala s tobom u bonici? – pitala je u nevjerici - Blago tebi! Kad sam ja bila u bolnici, mama mi je samo smjela doći u posjetu. Kako mi je nedostajala! Puno sam plakala jer sam tada bila manja – Mia joj je svojim kratkim glasom poručila kako ju potpuno razumije.
- Koliko je sati? – iznenada je upitala.
- Sad će šest.
- Joooj, mama mi je rekla da dođem u pet i pol, jer moramo ići kod kume. Sigurno će se ljutiti na mene. Moram ići. Hoćete li i sutra doći?
- Mislim da hoćemo. Idemo svaki dan u šetnju, pa možemo opet ovdje doći, ako ti želiš.
- Želim! Mia i ja smo sad prijateljice – rekla je. Mia je to potvrdila.
- Onda, odoh ja. Bok teta! Bok Mia! Vidimo se sutra! – rekla je veselo i otrčala.

Mama se s tugom sjetila koliko su puta neke mame, tate ili bake, na pitanja svoje djece: “Zašto se ona curica, tako velika, još vozi u kolicima? Zašto ona ne može hodati? Zašto tako drži ruke?” – odgovarale samo sa: “Šuti i ne bulji, to nije pristojno! Bolesna je.”, i samim time stavili djetetu do znanja da je to neka tema koju je najbolje izbjegavati, i da su oni koji imaju neki invaliditet, osobe koje su samo vrijedne žaljenja. Ali, kad se djecu ostavi da sami priđu i stvore svoje zaključke, ako im se odgovori iskreno, ona će prihvatiti različitost, jer je svako dijete na tom svijetu različito i jedinstveno.

Mama je razmišljala:
- Djeca znaju, i gotovo! Često znaju i bolje od odraslih kako prihvatiti ono što je naizgled drukčije, jer su svjesna da ni sama zaista ne sliče nikome, za to dobivaju potvrdu svakog dana. Po nečemu se uvijek razlikuju. Šteta što ih se uči da je dobro biti sličan, a da je različitost nešto što se zna osuđivati. Tako se djeca samo zbunjuju i ne usude se pričati o svojim jedinstvenim strahovima, manama i ljubavima, i na kraju prestaju postavljati pitanja, što je šteta. Mamu je to Mia naučila, a mama se nadala da je možda naučila i Ajnu. Radi Mie i radi sve djece s teškoćama, svijetu su jako potrebne Ajne koje zaista žele prići bliže i čuti iskren odgovor.

- Imaš novu prijateljicu? – pitala ju je. Mia je bila jako sretna. Do kuće se veselo smijala. Mama je znala da po svojoj glavi prebire razgovor s Ajnom i bila je jako ponosna na nju, na svog anđela, koji možda ne može puno toga uraditi svojim tijelom, ali ima veliku moć da može promijeniti svakoga tko joj s ljubavlju priđe.