OČEVI KOJE NITKO NE ZOVE "TATA"
Postoje očevi koje nitko ne zove "tata", jer titulu tate treba zaslužiti.
Kad takvi očevi dođu kući nakon posla, nitko nikome veselo ne javi: "Došao je tata!". Nitko mu ne podari osmijeh pun povjerenja, kao nekome tko drži onaj ugao bez kojega je temelj nestabilan. Nitko ga ne obaviještava što je mali borac novoga osvojio i usvojio od ovoga svijeta. Nitko ga ne zove na igru i s njim ne dijeli svoj smijeh.
A ti očevi koje nitko ne zove "tata", mogu biti očevi malih, posebnih boraca.
Ima divnih očeva malih, posebnih boraca, koji zdušno navijaju za svaki novi pokret, za svaku novu riječ. Ima i onih koji strpljivo čekaju po bolničkim i specijalističkim čekaonicama, boreći se sa strahom od neizvjesnosti, zajedno s majkom. Ima i onih koji misle da je podjela zadataka u obitelji jako bitna, pa rade po cijele dane kako malom borcu ništa ne bi bilo prepreka u polaganom osvajanju vlastitih granica.
Međutim, postoje očevi koji su, kad su vidjeli kako njihov mali borac u nemoćnom i krhkom tijelu znatiželjno gleda novi svijet, zaključili da se nemaju s čime ponositi. Neki od njih su se silno uplašili, jer do tada su oni bili centar pažnje. Neki od njih se možda nisu mogli pomiriti s bolešću svog djeteta, misleći kako nisu dorasli borbi pred njima.
Ali, ni majke nisu odmah dorasle i spremne za borbu kad mali borac dođe na svijet, samo što većina majki osjeća svog malog borca kao dio sebe, kao produžetak svoje duše i svog srca, pa progutaju strah, zbunjenost, sumnju i osjećaj krivnje. One se cijele predaju životu kojem tek treba pronaći mjesto pod suncem, polako se i sigurno i same pretvaraju u borce. Prava majka zna da nema izbor do boriti se.
Očevi koje nitko ne zove tatom, sebi su dali pravo na izbor. Izabrali su bijeg. Mada oni o svom odlasku najčešće ne razmišljaju kao o bijegu. Oni će kukavnost sebi dobro opravdati, kako bi krenuli dalje s koliko-toliko mirnom savješću.
Reći će: "Ja ne zaslužujem život pun briga i boli." Još će reći: "Ja sam premlad da bih na to pristao. Imam pravo na vlastiti život i na neku šansu. Ovako neću nikad ništa postići."
Oni najekstremniji, a da bi skinuli sa sebe osjećaj krivice, jednostavno će je svaliti na drugoga, pa će reći svojoj supruzi: "Ti nisi sposobna!"
Brak u kojem raste dijete s poteškoćama u razvoju nije jednostavan i po mnogim se svakodnevnim stvarima razlikuje od braka s djecom bez teškoća. Ali, nakon prvog šoka, nevjerice i tuge, kreće borba. A ta borba je zajednička ili nije. Ili još više zbliži roditelje ili ih trajno razdvoji. To ovisi o zrelosti partnera i razvijenosti njihove svjesti i savijesti.
Teško je ako se samo jedan roditelj bori, a drugi misli da ne mora.
Ima i majki koje nitko ne zove "mama", ali one su, nasreću, u manjini. Osobno ne poznajem ni jednu takvu majku, ali poznajem mnoge male borce koji nemaju koga zvati "tata".
Takvi očevi imaju, u stvari, sreću što njihovoj kukavnosti nitko ne sudi u onolikoj mjeri u kojoj bi sudili takvoj majci. Ne sudi im se što uopće nisu osjetili potrebu da budu "tate" svojim malim borcima, da sa svojom partnericom podijele bol, strah, neizvjesnost i radost za svaki pokret i svaku riječ, a obećali su jedno drugome vjernost "u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti".
Ali, kolikogod oni u sebi opravdavali svoj bijeg, i ma koliko im život kasnije išao na "ruku", u duši im zauvijek ostaje praznina koju ne može popuniti ništa osim vlastitog sina ili kćeri. U duši im piše: "Ja jesam otac, ali nisam tata."
Ne može se pobjeći od onoga što jesi, naročito ako si otac ili majka.
Kad takvi očevi dođu kući nakon posla, nitko nikome veselo ne javi: "Došao je tata!". Nitko mu ne podari osmijeh pun povjerenja, kao nekome tko drži onaj ugao bez kojega je temelj nestabilan. Nitko ga ne obaviještava što je mali borac novoga osvojio i usvojio od ovoga svijeta. Nitko ga ne zove na igru i s njim ne dijeli svoj smijeh.
A ti očevi koje nitko ne zove "tata", mogu biti očevi malih, posebnih boraca.
Ima divnih očeva malih, posebnih boraca, koji zdušno navijaju za svaki novi pokret, za svaku novu riječ. Ima i onih koji strpljivo čekaju po bolničkim i specijalističkim čekaonicama, boreći se sa strahom od neizvjesnosti, zajedno s majkom. Ima i onih koji misle da je podjela zadataka u obitelji jako bitna, pa rade po cijele dane kako malom borcu ništa ne bi bilo prepreka u polaganom osvajanju vlastitih granica.
Međutim, postoje očevi koji su, kad su vidjeli kako njihov mali borac u nemoćnom i krhkom tijelu znatiželjno gleda novi svijet, zaključili da se nemaju s čime ponositi. Neki od njih su se silno uplašili, jer do tada su oni bili centar pažnje. Neki od njih se možda nisu mogli pomiriti s bolešću svog djeteta, misleći kako nisu dorasli borbi pred njima.
Ali, ni majke nisu odmah dorasle i spremne za borbu kad mali borac dođe na svijet, samo što većina majki osjeća svog malog borca kao dio sebe, kao produžetak svoje duše i svog srca, pa progutaju strah, zbunjenost, sumnju i osjećaj krivnje. One se cijele predaju životu kojem tek treba pronaći mjesto pod suncem, polako se i sigurno i same pretvaraju u borce. Prava majka zna da nema izbor do boriti se.
Očevi koje nitko ne zove tatom, sebi su dali pravo na izbor. Izabrali su bijeg. Mada oni o svom odlasku najčešće ne razmišljaju kao o bijegu. Oni će kukavnost sebi dobro opravdati, kako bi krenuli dalje s koliko-toliko mirnom savješću.
Reći će: "Ja ne zaslužujem život pun briga i boli." Još će reći: "Ja sam premlad da bih na to pristao. Imam pravo na vlastiti život i na neku šansu. Ovako neću nikad ništa postići."
Oni najekstremniji, a da bi skinuli sa sebe osjećaj krivice, jednostavno će je svaliti na drugoga, pa će reći svojoj supruzi: "Ti nisi sposobna!"
Brak u kojem raste dijete s poteškoćama u razvoju nije jednostavan i po mnogim se svakodnevnim stvarima razlikuje od braka s djecom bez teškoća. Ali, nakon prvog šoka, nevjerice i tuge, kreće borba. A ta borba je zajednička ili nije. Ili još više zbliži roditelje ili ih trajno razdvoji. To ovisi o zrelosti partnera i razvijenosti njihove svjesti i savijesti.
Teško je ako se samo jedan roditelj bori, a drugi misli da ne mora.
Ima i majki koje nitko ne zove "mama", ali one su, nasreću, u manjini. Osobno ne poznajem ni jednu takvu majku, ali poznajem mnoge male borce koji nemaju koga zvati "tata".
Takvi očevi imaju, u stvari, sreću što njihovoj kukavnosti nitko ne sudi u onolikoj mjeri u kojoj bi sudili takvoj majci. Ne sudi im se što uopće nisu osjetili potrebu da budu "tate" svojim malim borcima, da sa svojom partnericom podijele bol, strah, neizvjesnost i radost za svaki pokret i svaku riječ, a obećali su jedno drugome vjernost "u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti".
Ali, kolikogod oni u sebi opravdavali svoj bijeg, i ma koliko im život kasnije išao na "ruku", u duši im zauvijek ostaje praznina koju ne može popuniti ništa osim vlastitog sina ili kćeri. U duši im piše: "Ja jesam otac, ali nisam tata."
Ne može se pobjeći od onoga što jesi, naročito ako si otac ili majka.
Vesna
