Stara gospođa je vidjela zaljubljeni mladi par u obližnjem parku, kako sjede na klupi i nešto si povjerljivo i nježno šapuću, kao da je to tajna samo njima znana, skrivena od ostatka svijeta koji je ne bi razumio. Šaputanje su prekidali jedino poljupcima i zagrljajima.
"Tako je djeco. Volite se. Tu se kriju trenuci istinske sreće. Drugdje ćete je teško naći." - tiho je mrmljala sama za sebe, ili nekome dobro vidljivom samo njezinom srcu. Stariji ljudi često znaju voditi povjerljive razgovore s onima koji im u srcu stanuju kako bi otjerali samoću iz svojih dana.

Vidjela je sitnog, mršavog i blijedog dječaka s naočalama kako teškim korakom prolazi ulicom. Očito je njegova školska torba bila preteška za njegova krhka leđa. U susret dječaku je trčao srednje veliki, crni, zapušteni pas kojeg je stara gospođa često viđala kako se mota njenom ulicom. Čula je dječakov veseli uzvik: "Tu si! Jesi li gladan? Naravno da si gladan. Ti si uvijek gladan."

Dječak je sjeo na obližnje stubište ulaza u jednu zgradu, skinuo tešku torbu s leđa i iz nje izvukao sendvič kojeg nije pojeo u školi. Sendvič je za čas nestao u halapljivoj psećoj gubici. Zatim su se dječak i pas prepustili povjerljivim razgovorima u kojima je dječak pričao, a pas slušao. Dok je pričao, dječak je milovao psa po leđima, a pas je potvrđivao njegove riječi liznući ga svako toliko po licu i ruci.

Odjednom se kraj njih stvorio jedan malo stariji dječak, jake građe i drskog, nabusitog držanja.
"Hej štreberu! Tko ti je taj?"
"Nitko. Pas kojem sam dao svoj sendvič." - odgovorio je dječak s naočalama, a stara gospođa nije mogla ne zamijetiti dozu straha i opreznosti u njegovom pogledu i glasu.
"Hahaha... Našla krpa zakrpu! Našao jadnik jadnika pa si guguću! Daj 20 kuna!"
"Nemam."
"Lažeš! Nemoj da te opet moram pretresati kao prošli put. Znaš što se događa kad mi lažeš."
Dječak s naočalama je šutke iz džepa jakne izvukao novčanicu i predao je drskom dječaku.
"Tako je. Dobar dečko! I reci svom prijatelju da začepi gubicu inače ću uzeti kamen i njime ga dobro isprašiti!"
Pas je tiho režao, a dječak s naočalama ga je umirivao držeći ga čvrsto oko vrata.
Stara gospođa je tiho šapnula prema dječaku s naočalama:
"Ne brini, dječače. Kad odrasteš, ti ćeš imati barem jednog pravog i iskrenog prijatelja. On ima prijatelje iz koristi. Zapravo nam ga treba biti žao, jer ne shvaća što znači voljeti i biti voljen. Ti upoznaješ trenutke sreće uz svoje voljene. On sreću poistovjećuje s moći i posjedovanjem. Nikada mu nije dosta i zato ne može biti sretan."

Malo dalje, stara je gospođa ugledala jednog umirovljenika kako kopa po kontejneru. Dugim štapom je izvukao jednu plastičnu bocu, brižljivo je obrisao o neku krpu i, kao da je od dragocjenog kristala, spremio je u veliku crnu plastičnu vreću. Onda je došla jedna sredovječna žena u kućnom ogrtaču, prezrivo ga odmjerila i podigla svoju vrećicu da bi je ubacila u kontejner. Kako ju je podigla, tako je iz vrećice ispala cijela štruca starog kruha. Stari umirovljenik je pogledao kruh i okrenuo glavu kao da se stidi. Gospođa je uz nervozni uzdah podigla kruh i ubacila ga u smeće, a zatim žustrim korakom otišla za svojim poslom.
„Da, da... I treba te biti sram dobri čovječe. Treba nas biti sram ljudi koji tako lako zaborave što znači ne imati ništa i biti gladan. Poznajem tu gospođu još otkad je bila malo dijete. Rođena je u jako siromašnoj obitelji s puno djece koje su njezini majka i otac jedva prehranjivali. Udala se za vlasnika obližnje trgovine i ubrzo zaboravila da je ikada bila siromašna. Treba nas biti sram što takvi ljudi brzo zaborave što znači dobrota davanja i što onda svoje zaposlenike i siromahe tretiraju kao smetnju ovoga svijeta. Većinu treba biti sram što dopuštaju takvim ljudima da stvaraju vrijednosti svijeta svojim novčanicama i sebičnošću."

Onda je stara gospođa vidjela kako se pet dječaka ruga jednom pretilom dječaku. Nazivali su ga svakakvim imenima i zbijali šale na njegov račun, obijesno se smijući i upirući prstom. Dječak je samo nemoćno i nijemo stajao, sav crven u licu od neugode. Dobro je znao da nema smisla bježati jer tako bi im samo dao još više povoda za ruganje. Čekao je da im dosadi.
„Priča li vama itko bajke, djeco? Bajke o tome kako dobro uvijek na kraju pobjeđuje zlo? Ušuška li vas netko u krevet, pomiluje po glavi i priča vam o tome kako na svijetu ima zla, kako zlo izgleda i kako se protiv njega treba boriti? Ili nitko nema vremena za vas pa gledate one nervozne, bučne i brze crtiće, u kojima je zlo opisano na način da vam postaje prihvatljivo? Bajke postoje s razlogom, ali im trebaju dobra usta da ih ispričaju.“

U obližnjem kafiću su sjedile tri djevojke za istim stolom, svaka sa šalicom kave ispred sebe. Vrlo malo su razgovarale, tek tu i tamo, onako usput. Najčešće su tipkale na svoje mobitele i tipkanje im je bilo važnije od međusobnog razgovora. Svako toliko bi se neka zahihotala kad bi pogledala u svoj mobitel, i onda uz osmijeh otipkala nešto.
„Oči djevojke, oči su važne! Onaj tko te gleda ravno u oči dok s tobom razgovara, teško može lagati jer oči su ogledalo njegove duše. Onaj tko piše poruke može svašta napisati, a ti mu vjeruješ jer mu ne vidiš oči. Teže je gledati nekoga u oči dok s njime razgovaraš nego otipkati mu bilo što. Gledajte jedna u drugu, cure. Jedino se tu nalazi iskrenost, učenje i prava utjeha. To ne možete naći u tim veselim sličicama i natipkanim riječima koje će vam lažno davati nadu da ste nekome nešto posebno i vrijedno. Samo iskreni pogled i uho vam to mogu dati. Nikakva sprava ne može zamijeniti ljudskost.“

Stara je gospođa zatvorila prozor. Bilo joj je hladno. Legla je u krevet i nastavila tiho mrmljati sebi u bradu, ili nekome znanom samo njezinom srcu: „Da, da... Kraj je godine. Dolazi nova. Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta? Nove, čudne vrijednosti pokreću svijet, a ljudi su povodljivi na isti, stari način.“

Zatvorila je oči. Nije htjela misliti o lošemu na ovome svijetu, jer to i inače nije dugo mogla. Mislila je na dječaka s naočalama kako hrani i miluje psa lutalicu, umirovljenika koji okreće glavu od kruha na pločniku i na zaljubljeni par u parku.

„Vi ste nada ovoga svijeta. Svatko tko zna voljeti je nada ovoga svijeta.“ – prošaptala je tonući u san.

Stara gospođa Ljubav je zaspala.