Hajde da ti tiho, sasvim tiho, ispričam jednu priču.
Poljubiti ćemo to toplo čelo, nasloniti se na mekani jastuk i preseliti se u jedan ljepši svijet iz naše mašte. Može? Onda, slušaj...

Ima negdje jedna zemlja u kojoj su sva djeca sretna.
Znaš li zašto su sretna? Zato jer tamo vlada jedan dobri kralj koji najviše na svijetu voli gledati sretnu djecu i jako se rastuži kad vidi usamljeno i uplakano dijete.
E, sad... Taj naš kralj nije imao svoju djecu i jako je zbog toga patio, pa je tako odlučio da sva djeca u njegovom kraljevstvu moraju biti nasmijana, kao što bi želio da budu i njegova rođena djeca.
On to može jer je kralj. A kralj može što hoće. Ako odluči biti zločest, tko ga može spriječiti u tome? A ako odluči biti dobar svoj djeci, onda on to može biti, jer kralja se mora slušati. Takav je zakon.

I tako ti je taj naš dobri kralj, čim bi našao vremena od svih onih kraljevskih dužnosti, obilazio svoje kraljevstvo na svome vjernom konju, u društvu desetak savjetnika i raspitivao se ima li negdje kakvo nesretno dijete.
Ako mu ljudi kažu da je neko dijete jako bolesno, on mu pošalje najbolje doktore. Ako koje dijete drugi previše zezaju jer je siromašno, on nađe roditeljima posao i naredi da moraju dobivati poštenu plaću ako su vrijedni. Ako koje dijete netko često tuče, on ga strpa u zatvor i angažira dobre učitelje, da onoga koji voli tući djecu nauče zašto se to nikako ne smije raditi.

Tako ti je on jednom došao na ulaz u jedno maleno selo, gdje je primijetio jednog dječaka kako sjedi na kamenu i plače. Dječaku je ime bilo Milko. Kad je ugledao kralja i njegovu svitu, Milko je brzo obrisao suze jer ga je bilo sram plakati pred kraljem. Kralj mu je rekao: " Ne boj se maleni... Želim ti pomoći ako mogu. Reci svome kralju što te muči. Zašto si plakao?"
Dječak je malo razmišljao a onda je stidljivo rekao;
"Plakao sam, jer je meni jako žao moje majke. Oca više nema, a ja imam još troje braće i jednu malu seku. Ja sam najstariji iako imam samo deset godina. Majka se jako muči da nas othrani, a ja ne znam kako joj pomoći. Jedan moj mali braco je jako bolestan. Ja pomažem mami tako da prodajem glinene lončiće koje sam izrađujem, ali ono što zaradim nije dovoljno za bracine lijekove. Ne znam što da radim... Majka radi od jutra do kasno u noć, ali stalno je tužna. Volio bih da se moja majka opet smije."

Kralj je sišao sa svog konja i rekao savjetnicima da je vrijeme za pošten sastanak, jer dječaku se mora pomoći. Ne samo da mu pomognu za jedno vrijeme, nego zauvijek, tako da nikada više ne mora plakati zbog svoje majke i brata. I tako su ti oni dugo sastančili, dok je dječak pun nade stajao sa strane i čekao.
Konačno je kralj došao do njega, pomilovao ga po glavici i rekao mu;
"Sinko dragi, ti si tako dobar i hrabar dječak. Ovako ćemo... Znam da je tvoja majka ponosna žena i da ne voli milostinju. Znam to po tome, jer nikada kod mene nije bila da bi od mene nešto tražila. Ako se ona slaže, raditi će za mene u mojem dvoru kao kuharica, jer nas u dvoru ima jako puno i kuharica nikad nije dovoljno, i tako će primati plaću. Dok ona radi, vas djecu će čuvati moje dadilje i učitelji, a tvoga bracu doktori i medicinske sestre. Ako tvoja majka bude dobra u svom poslu, ako bude spremala fina jela, imat će dobru plaću, jer ja svakoga dana moram mnogo ljudi pogostiti. Kod mene dolaze drugi kraljevi i plemići i plemkinje, jer moram održavati mir u svojoj zemlji, a to mogu jedino tako da svi budu zadovoljni. Što kažeš? Hoćeš li reći majci što sam ti rekao?"
"O, hoću, kako da ne! Hvala vam dobri kralju!" - uzviknuo je Milko.

I tako ti se naš Milko sa svojom majkom, braćom i sestrom preselio na dvor. Pošto je majka bila jako vrijedna i kuhala najbolja jela, dobivala je veliku plaću, jer su razni kraljevi, plemići i plemkinje rado dolazili na dvor da bi njezina jela kušali.
A Milkov mali braco se najviše smijao. Jer, njegov veliki brat više nije morao raditi glinene posude pa je često bio s njim, vodio ga u šetnje i pričao mu priče, što je mali braco volio najviše na svijetu. A Milko je uvijek imao osmijeh na usnama, jer se njegova majka opet često smijala."

Eto, zlato moje... Sve priče mogu imati sretan kraj. Svatko na ovom svijetu ima svoju priču. I znaš kako će svaka imati sretan kraj? Tako da se volimo. Ako se volimo, onda se čuda događaju. Prava mala i velika čuda. Kao u priči. Onaj koji voli, radi čuda. Laku noć zlato...

Vesna