Obožavam slušati djecu i njihova logička objašnjenja. Često me nasmiju do suza, ali me ponekad i zamisle te mudre glavice.

Tako smo jednom, moja prijateljica i ja, s našom djecom sjedile na terasi i pile kavu. Pričale smo, tipično ženski, o dijeti. Moja kćerka je slušala neke priče snimljene na mobitel, a prijateljičin sin je nešto crtao i usput proizvodio zvukove poput: "Fijuuuu, prrrrrr... ptptptpt... kršššš...". Čovjek bi pomislio da ne čuje ništa oko sebe.

Ja sam se baš žalila prijateljici kako mi je teško biti na dijeti, kako se mučim, kako bih trebala nešto vježbati...
Dječak je, ne dižući glavu s crteža, odjednom mirno rekao:
- Trebala bi se baviti nekim sportom!
- Da? A kojim? - kažem ja, trudeći se da mi ne pobjegne smijeh jer mali je toliko simpatičan da te nasmije iz čista mira.
- Pa s nekim ženskim! Ne valjda s nogometom.
- Ajde, probaj mi ti naći neki sport, jer ja stvarno ne znam kojim bih se sportom mogla baviti.
On je, shvativši to kao važan zadatak, ozbiljno odložio flomaster sa strane, važno se nadlaktio na stol i pogledao me ravno u oči.
- Čekaj da razmislim... Za rukomet si prestara... Za brzo voziti bicikl po gradu si isto malo prestara. Za judo si isto prestara, tamo su samo klinke... I za tenis si prestara... I za role si isto prestara...
- Pa dobro, za što nisam prestara? Hajde, reci ti meni?
On me dugo gledao, razmišljao, pa je na kraju slegnuo ramenima i rekao:
- Ma najbolje će biti da trčiš na mjestu. Ali doma!
Onda je lijepo, zadovoljan sobom, uzeo flomaster i nastavio crtati.

Eto, što sam tražila, to sam i dobila!