Ako čekaš da te se drugi sjete, nazovu te, shvate da te vole...

Ako ne znaš kako biti sam, bez straha.

Ako manje vjeruješ svojim očima nego očima većine koja ti objašnjava u što trebaš gledati, i zašto.

Tužno je ako ne pratiš ono što te u tišini zove, već ideš tragom drugih kako ne bi zaostajao.

Tužno je ako zanemaruješ otkucaje svojeg srca kad ushićeno brže tjera krv tvojim venama, samo zbog straha da će to drugima zvučati glupo, da neće razumjeti...

Jer u životu, koliko god nastojao, nikad nećeš biti "majstor za sve". Nikad te neće svi jednako razumjeti. Nikad nećeš svima biti jednako zabavan ili mudar.

Ako misliš da moraš svima polagati račune, sanjat ćeš kako letiš slobodan, i mrzit ćeš buđenja.

Tvoje srce koje treperi pri susretu s onim za čime žudi, počet će treperiti zbog tuge i zanemarenosti.

Voljet ćeš, ali nećeš biti siguran zbog čega si voljen. Zbog onoga što doista jesi ili zbog onoga u što si uvjerio sebe i druge. I na kraju više nećeš znati tko si, već samo koliko negdje pristaješ.

Ne pitaj ljude.

Pitaj se dok si sam, pogleda uperenog negdje prema gore.

Dobit ćeš puno iskreniji odgovor. Osjetit ćeš ga jasno, kao što nikad ne bi mogao osjetiti slušajući ljude. Oni, svi do jednoga, jako dobro znaju kako netko drugi treba živjeti, a za sebe nisu posve sigurni.

Budi ono što jesi, bez straha.

Vesna